Na početku radnog dana, negdje između dva klika po tastaturi, nametnu se tema, da li svekrvu treba zvati mamom? Neko zbog običaja, neko, jer je tako nametnuto, neko što to želi – zove svekrvu mamom.
Piše: Mirela Šabanović
Mama je jedna, ona ispod čijeg srca smo rasli, ona koja je disala za nas, koja nas je u bolima rodila, ona je samo mama. Ostalo su svekrve i punice.
To što svoju svekrvu ne zovem mama, ne znači da je ne volim ili da je ne poštujem, ne znači da nam je to prepreka da budemo bliske. Zvati je mama, a kad ona nije tu, pričati loše o njoj, je puno gori oblik nepoštovanja.
Zvati svekrvu/punicu mamom, po meni je isforsirani oblik poštovanja, naročito gdje se na tome insistira.  Sve dok svako zna gdje je granica, gdje prestaje javnost, a počinje intima, odnos može biti savršen.
Mišljenja sam da postoje dvije vrste svekrva, one koje vole da su glavne, da ih se sve pita, da im se polažu računi, do najintimnijih detalja, one koje ne puštaju svog sina da odraste, pusti njenu suknju i bude onaj koji će odlučivati sam šta želi.
Druga vrsta su one svekrve koje su opuštene, koje ne brinu tuđu brigu i puste te da uređuješ svoj život kako želiš. Sretne su ako im je dijete sretno, pa šta god da za njega znači sreća. To ne znači da manje voli sina od ovih prvih, već da razumno rezonuje prirodni slijed, da kad dijete osnuje svoju porodicu, ne umanjuje ljubav prema njoj, nego samo dovodi još nekoga ko bi mogao da je zavoli.
Svaka majka je nosila svoje breme života, žrtvovala se, davala bezuslovno, ne tražeći pritom ništa posebno za sebe, samo za tebe, pa daj joj posebno mjesto, neka bude tvoja kraljica, jedina, samo da nju zoveš mama… Ne dijeli tu predivnu riječ sa još nekim, jer i ta druga mama, ima onog ko je voli, ima tvog bračnog druga koji će je zvati mama.
Kao što paziš na srce svoje majke, pazi i poštuj srce svekrve, jer je i ona majka, jer je i pod njenim nogama Džennet…

Komentari

Komentari

Nema više članaka