“Jelena, žena koje nema” nije plod mašte, već čežnje Ive Andrića za Milicom Babić, na čiju je ljubav čekao tri decenije. Kroz njegova djela prošle su mnoge žene, ali u svoj život nije bio spreman da pusti nijednu.
Njegov ljubavni život je decenijama bio tajna, dok se nije oženio Milicom Babić, ali to nije išlo baš tako glatko.
Tokom života je želio da bude što bliže Milici, ali znajući da je ta ljubav zabranjena, često je bježao što dalje i slao joj pisma. Javnosti nije poznato kada su se Ivo Andrić i Milica Babić tačno upoznali, ali se to najvjerovatnije desilo prije nego što je čuveni pisac i tadašnji ambasador u Berlinu dao njenom suprugu Nenadu Jovanoviću posao u ambasadi.
S obzirom na to da je bio neženja, Milicu je zamolio da bude domaćica na njegovim prijemima. Prijatelji su bili od 1939, pa sve do Nenadove smrti. Andrić im je gotovo svakodnevno slao pisma i obraćao im se sa “Dragi prijatelji”, a potpisivao ih je kao Mandarin, jer je to nadimak koji mu je Milica nadila.
Nakon gotovo 20 godina poznanstva, 1957. Nenad je preminuo, a pisac više nije znao kako da krije svoju naklonost prema Milici. Godinu dana kasnije njih dvoje su se vjenčali, a Andrić je otkrio da je “Jelena, žena koje nema” zapravo Milica.
Kada se 1961. godine pojavio na dodjeli Nobelove nagrade, pratila ga je Milica u plavoj haljini s velikom crnom mašnom u kosi. Nažalost, ljubav je trajala kraće od čežnje i čekanja. Zbog teškog oblika artritisa Milica je pila lijekove koji su joj oslabili srce i ono ju je izdalo 1968.
“Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvijek sam tako osjećao svijet i sebe u njemu, iako nisam uvijek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorjelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja“, napisao je tada Andrić.
Poput labuda, Andrić je nakon Miličinog odlaska utihnuo. Povukao se u sebe, izbegavao društvene aktivnosti, a zdravlje mu je polako popuštalo. Preminuo je 1975, a njegova urna je položena u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, pored groba Milice Babić.
Izvor: Noizz.rs
