Ljeto je. Subota. Dan za vjenčanja. Mislim, možete se udati i oženiti bilo koji dan u sedmici ali većinom biramo subotu. Valjda zbog mamurluka koji odbolujemo u nedjelju. Čini mi se da su svadbe osim za mladence i jedini razlog što im i prisustvujemo. Da se opustimo, otkačimo, plešemo.. a mladenci s druge strane, jadni, ulože dane, mjesece u organizaciju, pripremu, da nešto ne daj Bože ne krene po zlu baš tog dana. On mora biti savršen. Pa mi se sve čini da smo se počeli udavati i ženiti radi tog dana.
Tada je sva pažnja usmjerena na nas, kako izgledamo, jesmo li dobro našminkane, kakva je vjenčanica/odijelo, jesmo li u stilu, po posljednoj modi.. kao da je taj dan jedini dan od kog se brak sastoji. Brak. Institucija u kojoj se sve mijenja, barem bi po nekoj logici njegovog značenja tako trebalo biti.
Institucija u kojoj JA ima sporedno značenje. Institucija koja se gradi zajedničkim radom, trudom, dogovaranjem, razmišljanjem. Institucija koja ima oko sebe zidove koji štite intimu i odluke dvoje mladih, ili malo starijih, dvoje ljudi koji su odlučili da se sjedine i opstanu, grade novi život, odgajaju nove ljude. Vrlo često čujem da se po statistici povećava postotak razvoda u odnosu na vjenčanja.
Pa čak i da se razvode nakon par mjeseci ili godina braka. Navode kojekakve razloge, ne da on njoj ovo, ne da ona njemu ono, miješa se svekrva, miješa se punica, on ljubomoran, ona histerična, ona nije onakva kakva se predstavljala, on ne prestaje da “hoda”.. naravno, kriv je uvijek neko drugi. Kao i u svemu oko nas. Bojim se da vrlo često ulazimo nespremni u tu zajednicu. Bilo ona bračna ili vanbračna. Zaboravljamo da kad živimo u zajednici treba da uvažavamo kako svoj prostor, svoje vrijeme, svoju prošlu porodicu (da je tako nazovem) tako i prostor, vrijeme i porodicu drugih.
I ja sam u braku. Braku koji je daleko od savršenog. Ni vjenčanje mi nije bilo savršeno. I bilo je u februaru. I živim u zajednici. I čuvam svoj brak kao svetinju. I u mom mužu vidim moje sve. Mog prijatelja, mog partnera, mog saputnika, mog ljubavnika. Nikad neću reći i mog neprijatelja (kao sto su mi rekli da muž jeste, najbolji prijatelj i najveci neprijatelj – o tome možda drugi put).
Prihvatili smo jedno drugo sa svim našim manama i vrlinama. Pokazali se jedno drugom i u najboljem i u najgorem svjetlu. Ogolili dušu i tijelo jedno pred drugim od samog početka. Oboje rekli jedno drugom naše ciljeve i želje u životu. Oboje svjesni da smo imali živote, partnere prije nego što smo se odlučili biti zajedno. Oboje svjesni da ni moja ni njegova porodica nije savršena i da “u svakog ima svašta”. Oboje iznerviramo jedno drugo pa bih ja njega posalala dovraga a on mene odalamio da se dozovem (ne doslovno naravno). Oboje znamo da iako smo ušli u zajednicu da smo i dalje jedinke koji trebaju svojih pet minuta, koji imaju svoje strasti i hobije koji su samo naši, koji imaju svoje prijatelje/ice a koji nama nista ne znače.
Oboje svjesni da iako smo zajedno da i dalje imamo oči i da vidimo i kad je neko lijep, zgodan. Oboje željni da uspijemo dočekati zajedno starost i unuke u ljubavi iz koje smo ušli u zajednicu. Ne zato sto ja ili on imamo ovo ili ono, nego zato sto smo oboje željeli da svoj zivot provedemo s nekim ko nas razumije, ko nas ne sputava, uz koga učimo.. i čini nam se da smo pronašli pravi recept.
I neću reći trebate uraditi ovako ili onako. Svi ne volimo iste stvari i svi ne želimo iste stvari. Ali ću vam reci da budete iskreni prema sebi, da otvorenog srca i bez skrivenih namjera stupate u prijateljstva, veze, jer samo tako mozete očekivati da se drugi postave prema vama na način koji želite i pronađete svoj recept za dobar brak.
Piše: Zineta Mutapčić/ Zaposlena mama, voljena žena, knjigoljubac i vječni optimista./
