Ovo bi kao trebalo biti moderno doba. Jednakost. Napredak. Jesam li samo ja u pitanju, pa samo ja čujem riječi poput „očajna“, „sama“ na svakom koraku? Je li to samo ja izigravam terapeuta ženama, drugaricama, poznanicama, sebi?

Ne kažem da mi to smeta. Želim da pomognem. Smeta mi ovakvo stanje u društvu. Smeta mi depresija i manjak samopouzdanja, bolest 21. vijeka koju ženski pol svakog dana prenosi. Zašto se širi i gdje je počela ta greška u razvoju da jedna prosječna djevojka misli da nije dovoljno dobra za jednog prosječnog tipa i da će ostati sama zauvijek ako bude svoja? Stvarno? I pored Googla i otkrića da sve što mislimo/osjećamo imamo zajedničko sa toliko ljudi na svijetu? Ko je prvi rekao da moraš da izigravaš nedodirljivu kučku (čitaj: ludilo) da bi taj neko trčao za tobom?

Iskreno, muka mi je takvih članaka. Baš danas vidjeh neki takav. „Deset stvari koje bi trebalo da uradiš da ga natjeraš da juri za tobom.“ I preko 1000 lajkova i 500 komentara i Boga pitaj koliko dijeljenja istog drugaricama, kolegicama… Kad ste vidjeli da bilo koji muškarac čita gluposti o tome kako da djevojka juri za njim? Misle da je to smiješno i glupo. I ne razumiju nas.

Ti „trikovi“ predstavljaju jako pogrešnu stvar današnjih odnosa. Zašto bismo tjerali nekoga i igrali mu se sa mozgom da bi nas poželio? Zar nije poenta da smo fenomenalne ovakve? Kad je to neki muškarac pročitao i kad je iskoristio termin „očajan“? Oni nisu krivi za to. Oni su svoji. I samim tim što toliko ne vjerujemo u sebe i u svoje sposobnosti i vrline, ne dozvoljavamo im da se lijepo ophode prema nama i da ih i sami vide.
Bar 50 puta u protekla 2 mjeseca čula sam kako djevojke nisu zadovoljne nečijim ponašanjem, ali govore „Ćuti, bar nisam sama“ ili još gore „daj šta daš“.

Moj djed je šetao sa mojom bakom svakog dana u isto vrijeme i nijednom nije kasnio jer mu je rekla da to ne podnosi. I samo su se držali za ruke. I zaprošena je poslije 3 mjeseca. Tata je za mamu išao pješke nekoliko kilometara cijele zime da je vidi na kratko. A sigurna sam da i vaše bake i mame imaju slične priče.

Prethodna godina bila je burna. Kako za mene, tako i za moje prijateljice. Termin „veza bez obaveza“ postao je nova moda 21. vijeka. A znate li šta to znači? Da damo sve i da se otvorimo, ali kao „Nećemo da se vezujemo, jer…“ Jer šta? U čemu je poenta onda? Šta, kao zauzeti smo tobože svojim ultrazabavnim životima? Jer se plašimo da prvi kažemo da postoje emocije?

Moje drugarice su predivne djevojke. Sve su prelijepe, pametne, interesantne, jedinstvene i dobre. I sve imaju isti problem iako se prilično razlikuju međusobno. Na rubu su da se desi nešto, ali nikako da nađu neki okidač. I onda ostaju u tim polu-situacijama. Zovu me i kukaju i opljuju muški rod – dok im ne odgovore na poruku. Onda jovo nanovo. Ne javljaju nam se i mi pričamo jedna drugoj da „sigurno čekaju da se mi prve javimo“ i onda 5 puta dnevno dobijem istu poruku: „Da li da mu pošaljem nešto?“ Bože sačuvaj da se neko sjeti da postoji komunikacija i van poruka, uživo recimo.

Ona koja je odlučila da kaže iskreno da se zaljubljuje, ostala je bez ijedne poruke poslije toga. Bez objašnjenja zašto je nestao. A tip je pričao da će je ženiti, ej! Ona koja se emotivno otvorila jer je odlučila da vjeruje dečku mlađem od nje, nekome s kim je toliko puta pričala iskreno o svemu, dobila je: „Hajde da budemo samo drugari“. Zato što je malo zagrebala površinu i dozvolila da je upozna. A one koje drže do sebe i kao čekaju pravog…. I dalje čekaju. Iako su sve što muškarac može poželjeti.

Oni muškarci koji su nama govorili da „nisu za vezu“, eno, našli su djevojke, zamislite, prave djevojke, i postali dobri tipovi preko noći, koji ih vode na sladoled i upoznaju sa porodicom. A mi sjedimo i kukamo. A mi mislimo da je do nas. I zato se ne plašim da budem sama. Jer to nije loša stvar. Loše je biti u polu-vezi. I da, imam nešto pametnije da radim od tipkanja nekom lijevom. I zato će slijedeći stvarno morati da me zavoli. Mene, moje kučiće, mene bez šminke, mene nervoznu, mene u pms-u, mene nesređenu, umornu, previše nježnu, kontradiktornu, isto kao mene u najboljem izdanju. I naći će vremena. I za poruku, i za izlazak, i za sladoled i bioskop, i šetnju botaničkom baštom.

Zauzete sobom, a ne mislima „zašto se ne javlja“. To nikome od nas ne treba. I nismo same. Imamo jedna drugu. Imamo stvari koje volimo. Imamo porodicu, ljubimce, društvo, interesovanja. Imamo svoju inspiraciju.
I kad budemo upamtile ovakve stvari umjesto tih glupih članaka, nećemo „mrziti“ likove. Pustićemo ih da vole nas. I to nikako neće biti obaveza. I time ćemo se izboriti sa 21. vijekom. Bez „trikova i tjeranja da nas neko juri“.

Autoricaa: Natalija Kuznecov

Komentari

Komentari

Nema više članaka