Draga Una,
Uvijek sam mislila da su diplome ta presudna životna stvar i da će me one učiniti sretnom, pa sam ‘’grizla’’ knjige kao jabuke. Ne, mama ne kaže da one nisu važne, ali važniji je nekako unutrašnji mir.
Dušo, mama je po vokaciji magistar ekonmije, ali to mi je malo nametnuto. To nisam, zaista, ja. Ko sam ja? Ne znam da li ću ikada uspjeti pronaći odgovor na to pitanje, ali nikada neću prestati da tražim, pa makar ga našla i sa svojih pedeset godina (ako ih doživim).
Smijat ćeš se, možda, kad nekad ovo budeš čitala i reći: ‘’Pa ti si moja Mama.’’ Da…Jesam. Tvoja mama. Nečija sestra. Nekome supruga. Nečija drugarica. Običnom prolazniku obična prolaznica. Ali…ko sam JA samoj sebi? Moje ime ne govori ništa o meni. Niti će tvoje o tebi, osim što će tvoje podsjećati na čistu rijeku. Još ne znam ko sam, ali znam šta želim.
Kad sam bila mlađa mislila sam da će me usrećiti to ako završim fakultet, nađem odlično plaćen posao, ako budem mogla putovati na egzotične destinacije i kupovati brdo garderobe. Nekog bi možda to, zaista, i usrećilo. To je u redu. Ali… Mene bi usrećilo da živim s Njim u malenom stanu na šestom spratu u Oktobarskoj. Balkon sav šaren, pun cvijeća i na njemu ljuljčka u koju se mama zavali kada dođe sa posla, koji i nije nešto bogzna plaćen, ali mi daje mogućnost ispoljavanja kreativnosti i empatije. Čini me mirnom. Željela bih da on nastavi raditi ono što voli i da ima uvijek slobodne nedjelje, kako bismo išli u park. Da! Maša bi isto išla sa nama, Una.
Mama će ti opisati jednu veče koja bi je učinila sretnom. Možda ti nikad nisam rekla, ali volim mirišljave velike svijeće. Upalila bih njih i lampu pored kauča u dnevnom boravku. Tata bi gledao nešto na tv-u. S polja bi dolazio zvonki smijeh djece i tupkanje lopte o beton, koja se još igraju napolju. Zalivala bih cvijeće na balkonu. Maša bi mi se vrtjela oko nogu pa bih je onda uzela u naručje i izgnjavila samo kako ja umijem.
‘’Nemoj da je dižeš. Poprilično je teška’’, rekao bi tiho i uzimao bi je od mene, dodavajući mi čaj od jabuke i vanile – moj omiljeni. Sjedili bismo na balkonu. Pričali o svemu i smijali se do besvijesti. Una, u njegovom zagrljaju ima nečeg mirnog. Izvinuo bi me na trenutak. Donijela bih tek opran veš i stavljala ga da se suši. Oktobrskom bi se razlivao miris pokislog jorgovana. A sa sprata iznad bi dolazio tihi zvuk dobro znanog i dragog evergreena. Male stvari su potreben da budeš sretna, mila.
Tvoja Ja.
Autorica: Amra Deliomerović
