Ona je urednica dokumentarno – obrazovnog programa RTV TK.
Dobitnica je brojnih priznanja i nagrada, među kojim je i nagrada Srđan Aleksić za kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim grupama.
Supraga, majka, sestra i prijateljica. Njeno ime je Edina Fazlić, a o čemu smo razgovarali možete pročitati u nastavku…..
- Šta je najljepše u vezi Vašeg posla?
Najljepše u vezi s novinarstvom je to što svojim radom možemo mijenjati stvari nabolje u našem okruženju. Kada je cijeli svijet, pa tako i ovaj naš mikroprostor bio potpuno blokiran zbog koronavirusa, našla sam se na čelu televizijske ekipe koja je realizovala jedan veoma zahtjevan posao – TV školu za učenike od 1.do 5. razreda. Bili smo tako dio tima koji je spašavao školsku godinu u Tuzlanskom kantonu. RTVTK je dobila na stotine poruka zahvale za ono što smo uradili. Sreća i ponos koji osjećam zbog toga teško se u poslu mogu mjeriti sa bilo čime.
To je samo jedan od primjera, a načina da budemo korisni u društvu je bezbroj – objavom priča možemo pomoći onima kojima je pomoć potrebna, promocijom uspješnih ljudi motivisati druge da se više trude, zagovaranjem dobroga potaknuti one koji su zaboravili na etiku da se bar na trenutak zamisle o tome šta i kako rade. Naravno, preduslov za to sve je vlastiti profesionalni integritet i kredibilitet.
- Dobitnica ste nagrade Srđan Aleksić za kontinuriano izvještavanje o marginalnim grupama u BiH, koliko su to „teške“ teme, kada uzmemo u obzir situaciju u našoj državi?
Prije bih kazala da su to zapostavljene teme. Ja se najviše bavim problemima djece s poteškoćama u razvoju, posebno kada je u pitanju njihovo pravo na obrazovanje i jednak tretman u redovnom obrazovnom sistemu. U Tuzlanskom kantonu su u toj oblasti napravljeni značajni pomaci, ali smo još uvijek daleko od uslova za život kakve ta djeca zaslužuju. Ogromna je zadaća nas novinara da osobe s poteškoćama u razvoju, naše siromašne sugrađane, pripadnike manjina i druge marginalizovane grupe svakodnevno činimo vidljivijim u društvu. U svim tim grupama posebno bih izdvojila djecu, jer smatram da su oni najranjiviji i pozivam kolegice i kolege da im posvećujemo mnogo više našeg vremena i medijskog prostora.
- Kolege za Vas kažu da ste veliki profesionalac, koliko danas novinari i urednici mogu biti slobodni u svom izvještavanju?
Onoliko koliko su egzistencijalno nezavisni. Znači nedovoljno. Nažalost, poznato je koliko su novinari potplaćeni u našem društvo i veoma je teško očuvati tu profesionalnu slobodu. S druge strane, nažalost, veliki broj novinara i urednika je iz, meni neprihvatljivih razloga, podlegao autocenzuri. Politika je u velikoj mjeri ušla i u ovu sferu i to za posljedicu ima manjak novinarskih i uredničkih sloboda. No, uprkos svemu tome moguće je očuvati profesionalni integritet. O tome svjedoči značajan broj kolegica i kolega koji sjajno rade svoj posao. Naravno, to ima svoju cijenu, ali je ona, po meni,zanemariva u odnosu na cijenu gubitka slobode da svoj posao radite onako kako treba.
- Da li postoji neka osoba koja je presudno uticala na Vašu karijeru?
Moj životni san bio je da budem inžinjerka geodezije. Nažalost, srednju Geodetsku školu u Tuzli sam završila u maju 1992. godine i nisam dobila priliku studirati Geodeziju. Dakle, nije osoba, ali je rat presudno uticao na to da ne ostvarim taj moj san i karijeru koju sam željela. Moram priznati da i danas pomalo žalim zbog toga.
- Šta Vas čini sretnom?
Moja porodica i kada svojim radom, na bilo koji način pomognem ili učinim nešto dobro za nekoga.
- Da li postoji nešto što ste uvijek željeli učiniti, a nikada niste? Šta Vas sprječava u tome?
Oni koji me poznaju znaju da sam općenito u životu pa i kada su u pitanju želje racionalna i realna. Zato ne mogu kazati da imam nešto što sam željela učiniti, a nikada nisam. Voljela bih mnogo više putovati. Posebno po Evropi.
- Na čemu ste najviše zahvalni?
Zahvalna sam na svakom novom danu u kojem mogu uživati gledajući svoju djecu kako rastu i razvijaju se, uvjerena da smo suprug i ja uradili dobar dio posla odgajajući ih kao dobre ljude, koji već znaju šta su prave životne vrijednosti.
- Koja žena inspiriše Vas?
Moja majka. Uložila je nevjerovatnu snagu i trud, kako bi odgojila moje dvije sestre i mene, obezbijedila nam, zajedno s ocem, školovanje i priliku da živimo u mnogo boljim uslovima nego što je ona živjela. Uvijek nas je poticala na to da se školujemo, jer je bila svjesna koliko je njen život bio teži zbog činjenice da nije imala priliku školovati se.
- Koje su odlike SUPER ŽENE po Vašem mišljenju?
Mislim da je to žena koja uspijeva balansirati između karijere i porodice, i koja u tom balansiranju zna posložiti prioritete. To je žena koja je obrazovana, samosvjesna i sa stavom.
- Kako provodite svoje slobodno vrijeme ?
S obzirom na to da se djeca bave sportom najviše slobodnog vremena sam s njima i suprugom na takmičenjima. Osim toga volim da kuham, trudim se da što više vremena provodim sa familijom, prijateljima.
- Koju ste knjigu posljednju pročitali?
Ponovo sam čitala Majstora i Margaritu.
- Šta biste poručili mladim djevojkama kao svojevrsnu motivacionu poruku?
Ono što su meni govorili moji roditelji i što ja najčešće govorim mojoj kćerki: „Učite, obrazujte se i samo vam je nebo granica. Samo znanje će vam omogućiti slobodu da upravljate vlastitim životom, a to je, uz zdravlje i porodicu, najvrjednije što možete imati.“