Kada bi u 19. stoljeću netko postao gluhonijem ili slijep, neovisno o razlozima toga stanja, to se smatralo psihičkim poremećajem. Takve su osobe redovito bile zatvarane u psihijatrijske ustanove u neljudskim uvjetima, a to se umalo dogodilo i Helen Keller, danas simbolu borbe za prevladavanje tjelesnih nedostataka, književnici i osobi o čijem je životu snimljen dokumentarni film nagrađen Oscarom.
Helen Keller rođena je 27. juna 1880. godine u malom gradiću Tuscumbia u sjeverozapadnoj Alabami. I osim povremenih financijskih teškoća s kojima se obitelj suočavala, činilo se da je sve u redu.
Helen je bila zdravo dijete, no kada je imala godinu i pol, razboljela se. Ni danas se ne zna točno koja je bolest bila u pitanju jer u literaturi svugdje stoji da je bila riječ o „moždanoj groznici“, no vjerojatno se radilo o meningitisu ili šarlahu. Bolest je trajala mjesecima, a kada se činilo da je ozdravila, dogodilo se nešto posve neočekivano – Helen više nije vidjela ni čula.
Nije reagirala ni na kakve zvukove i pokrete iz svoje okoline. I tu je počela bitka njezine majke za kćerino zdravlje, koja je znala da neće dopustiti da njezino dijete bude smješteno u psihijatrijsku ustanovu.
Njezina majka slučajno je došla do dr. Alexandera Bella, inače izumitelja telefona, koji je tada ostvarivao iznimne rezultate kada je bila riječ o učenju govora gluhih. On se pak obratio liječniku Michaelu Anagonsu, koji je točno znao što treba napraviti – predložio je da njegova nekadašnja vrsna učenica Anne Sullivan, inače i sama slabovidna, postane Helenina učiteljica.
U njezin život ušla posebna učiteljica
Tako je i bilo. Kada joj je bilo sedam godina, Helenin se život počeo mijenjati. Njezina tada 21-godišnja učiteljica Anne učila ju je kako opipom prepoznati neki predmet, kako prstom pisati slova u šaku, kako reći nekome što želi. No sve to nije išlo bez iznimno puno truda, naročito s Anneine strane jer je u tom trenutku Helen bila potpuno nesvjesna bilo čega oko sebe, a slušanje starijih i pridržavanje pravila nisu se nalazili u njezinu bontonu.
Međutim, ubrzo je toliko intelektualno napredovala da je bila upisana i u školu, a potom je upisala i fakultet te diplomirala sa svim počastima. Naučila je Braillevo pismo i znakovni jezik, a govor drugih ljudi čitala bi tako što im je dodirivala usne dok bi govorili.
Godinu dana prije diplome objavila je svoju prvu knjigu koja joj je otvorila put u svijet književne karijere koju će kasnije itekako bogato razvijati. Bila je riječ o memoarima Priča o mom životu (The Story of My Life), nakon čega se riječ o njoj širila neviđenom brzinom. Iznimno ju je cijenio i književnik Mark Twain, koji je jednom zgodom rekao kako su dvije najzanimljivije ličnosti 19. stoljeća Napoleon i Helen Keller.
I to je zaista bila. Njezini učitelji, uključujući i Anne, pamtili su je po neizmjernoj toplini, velikoj osjetljivosti na društvenu nepravdu, neopisivoj ljubavi prema životinjama i svim drugim bićima. Iako je živjela u mraku, sama je itekako osvjetljavala tuđe živote.
Strastvena borkinja za prava slijepih i gluhonijemih
Bila je vrlo aktivna članica Američke zaklade za slijepe osobe, radila je na senzibiliziranju javnosti za probleme slijepih i gluhonijemih te je i sama utemeljila organizaciju koja će kasnije nositi njezino ime – Helen Keller International.
No ono što je učinila nije bilo samo prikupljanje novčanih sredstava putem donacija, nego je bila prva žena koja je ikada javno zagovarala da se moraju poboljšati uvjeti u kojima žive slijepe i gluhonijeme osobe. Često je uz Annienu pomoć, i pomoć njezina supruga, držala predavanja i odgovarala na pitanja tako što bi joj Annie slovo po slovo prenijela upite na dlan, pa odgovarala publici.
Usto je i pisala, objavila nove knjige o svome životu, ali i poeziju od koje je svakako najpoznatija pjesma Jesen. Koliko je bila ustrajna u tome kada nešto zamisli, pokazuje i crtica s njezinom knjigom Učiteljica, čiji je rukopis slučajno izgorio u požaru, no Helen ga je napisala ispočetka, odajući tako priznanje svojoj Anne.
Zbog svega što je napravila za zajednicu slijepih, slabovidnih i gluhonijemih osoba, ovjenčana je najprestižnijom američkom nagradom koju dodjeljuje tamošnji predsjednik – Medaljom slobode.
