Svog prvog sina sam dobila sa 17 godina. Vjerovatno možete pretpostaviti da ova trudnoća nije bila rezultat praćenja ovulacije i intenzivnog planiranja. Najvjerovatnije možete zaključiti da je ova trudnoća bila uuups, iznenađenje, šok.
Nešto što niste mogli pretpostaviti? Moja druga trudnoća, pet godina i brak kasnije, je takođe bila iznenađenje.
Možda ste pomislili upravo ono čega sam se uvijek plašila ako bih rekla ljudima ovu istinu: „Vau. Koliko glup neko mora biti da ima DVIJE neplanirane trudnoće?“
Iako su moje okolnosti bile jasne ko dan, i dalje sam se stidila što to nisam uspjela uraditi kako treba.
„Samo ću uraditi ovaj test da budem sigurna.“
Oba puta, bila sam sigurna da neću vidjeti ništa.
Oba puta, bila sam sama.
Oba puta, nisam rekla nikome.
Oba puta, bila sam toliko ljuta.
Bila sam toliko ljuta na sebe jer sam bila ona glupača kakvom će me svi sigurno smatrati, dok sam vodila te nepostojeće razgovore u svojoj glavi koji će se zasigurno i desiti.
Bila sam toliko ljuta jer sam uradila sve kako treba, ali nisam bila među onih 99% za koje su ti kontracepcijski planovi i uspjeli kako treba. Ja sam bila dio onih 1%.
Drugi put, to nije trebalo biti tako. Vidite, imala sam sve te planove, nalik na onu Clearblue reklamu kada muškarac i žena zajedno pogledaju test i nasmiješe se. Trebalo je da bude dovoljno vremena da to iščekivanje naraste.
Dva mjeseca nakon vjenčanja, sa planovima za rad i putovanja i „još jedno dijete nekada“ sjela sam na pod kupatila, duga dva dana prije nego što će se moj muž vratiti kući sa poslovnog puta.
Bila sam ta žena koja ima je imala sve što ja nisam imala kada sam saznala za svoju prvu bebu.
Bila sam ta žena koja je imala i više no dovoljno vremena i ljubavi i novca da pruži još jednoj bebi.
Bila sam ta žena koja je sebično žalila za vremenom sa mužem koje nikad nisam dobila.
Bila sam žena koja je željela još jedno dijete, ali ne još.
A sada, što više razmišljam o tome, to blesavije zvuči. Da budem iskrena, borim se da pišem o tome jer me je sramota.
Odglumila sam. Kao novi bračni par, to nije bilo teško uraditi. „Htjeli smo da proširimo porodicu ovako rano/nismo mogli čekati.“ Umjesto toga, ovaj period mog života koji je ponovo trebao biti srećan je bio ispunjen zamjeranjem i ljutnjom na samu sebe.
Kada ste trudne, bez obzira na sve, osjećate se kao da vam nije dozvoljeno da budete uznemirene jer se nalazite u blaženom stanju; držala sam se ove ideje za koju sam osjećala da je uništena. Podijelila sam vijesti sa svojom porodicom i prijateljima nonšalantno, često prigušenim glasom ili porukom. To je nešto za čim žalim.
Bila sam tako sigurna da će ovog puta biti drugačije.
Ali bilo je.
Bilo je tako drugačije! Bila sam tako blagoslovljena.
Jesam. tako. blagoslovljena.
Negdje između prve i druge bebe, pronašla sam Boga. Ili bolje rečeno, On je pronašao mene. Sve se popravljalo. Sve je išlo po tom planu koji smo imali Bog i ja.
A onda, bam. MOJI planovi su se poremetili. Ponovo. Bačena sam na koljena. Ponovo.
Ali to je nešto što sam naučila (na teži način, iznova i iznova). Ne možeš vjerovati u ovaj plan samo onda kada se poklopi sa tvojim.
Ne možeš vjerovati u ovaj plan samo onda kada je lijepo i blagovremeno i stalno ono što očekuješ.
(Rijetko kada jeste.)
Ne pitajte me da li znam šta uzrokuje ove trudnoće. Znam.
Isto ono što 100% populacije radi i 99% tačno planira. Kao i većina stvari u mom životu, ja sam pomalo previše ljevičarka, pomalo izvan kalupa, ne povinujem se statistici, u onih 1%.
Kada se suočite sa neplaniranom trudnoćom (po prvi, drugi ili bilo koji put) ili kada se suočite sa nečim drugim u vašem životu što nikako da krene nalik na ono što vidite na društvenim mrežama vaših prijatelja ili TV-u, niste sami.
Teško je prepustiti takvu kontrolu.
Ako se mirite sa odnosom koji se još uvijek nije trebao dogoditi, jer ste u školi ili sjajnim poslom koji vam je ponuđen ranije nego što ste to očekivali ili nekim drugim blagoslovom koji vam je dan kada niste MISLILI da ste baš spremni, i dalje ste blagoslovljeni. Vrijeme nije savršeno.
Htjela sam da sve uradim ispravno ovaj put. Šta je ISPRAVNO?
Mislila sam da je „ispravno“ ono kako sam ja to zamišljala, kako mi je društvo reklo da bi trebalo biti, što svi kolektivno treba da radimo bolje. Ta unaprijed osmišljena ideja me je natjerala da gledam videe o saopštavanju trudnoće sa nekim grčem ljubomore. Natjeralo me da momentalno zamrzim svog muža kada je šokirano odgovorio „jesi li sigurna?“. Natjeralo me da mrzim sebe jer sam ja odabrala da kroz ovaj trenutak prođem sama.
Razmećemo se ovim blagoslovima ispred lica žena i kada one ne ostvare u onom vremenu koje mi smatramo savršenim imamo štošta za reći; ponekad svoje čestitke zamijenimo osudama ili sa „zašto sada?“ ili „nema šanse“.
Da vam kažem nešto, svima vama koji takođe niste planirali, ovu situaciju nisam mogla isplanirati savršenije.
Razlika u godinama između moje djece? Odlično.
Njihov odnos? Tako prokleto dobar.
Moj život? Bolji nego što sam mogla i da zamislim.
Da li je to neuredan život? Svakako.
Loš? Nikada.
Umjesto da gradim na osnovu stare mržnje sebe zbog zamjeranja blagoslova koji bi drugi voljeli da dobiju, ja uživam u ovom neplaniranom životu i ovoj lekciji zašto treba da nekom gore vjerujem više.
Jer moja djeca JESU bila planirana, samo ne od strane mene.
Whitney Ballard / Her View From Home
Foto: Mon Petit Chou Photography / Unsplash
