Sve je počelo od Facebook memories momenta. Bila je to fotografija iz jednog od mojih outfit postova sa bloga iz 2012. godine. Posmatrala sam to nasmijano lice, jasno uočavala razliku u kilaži (imala sam sigurno 6-7 kilograma manje no danas) i čak je i preko fotografije bilo vidljivo da sam redovno vježbala. Rizikovaću da zvučim pretenciozno, ali da, izgledala sam dobro na tom od zaborava otrgnutom trenutku, sada zauvijek sačuvanom u Facebook memoriji. Ipak, jasno, vrlo jasno sam se sjećala da u momentu nastanka te fotografije moj fizički izgled nije imao mnogo veze sa onim kako sam se mentalno osjećala. Štaviše, te dvije stavke bile su direktno suprotstavljene. Inspirisana tom kontradiktornošću, podijelila sam dalje fotografiju putem Instagram story opcije i uz nju dopisala komentar čija je suština bila sljedeća:

Nikada se ne bih vratila u te godine, bez obzira što bi to podrazumijevalo manje godina i manje kilograma.

I da, pogodile ste, pod ”te” godine mislila sam na dvadeset petu i one oko nje. Tada sam ovlaš spomenula krizu koja se u mom slučaju javila u pomenutom periodu i najavila post na tu temu. U narednih nekoliko sati, dobila sam na desetine poruka sa molbom da napišem takav post. Ideja je bila rođena. Ali, kako to nerijetko biva u mom slučaju, do realizacije te ideje jednostavno nije dolazilo (ovo je zasebna tema o kojoj ću jednom, takođe pisati).

Nekoliko mjeseci kasnije sjedela sam sa svojim dobrim prijateljem u omiljenom kafiću i pričali smo o ljetu koje se tih dana primicalo kraju. Bez iole uzbuđenja pričao mi je o svom odmoru, sve vrijeme vraćavši se na činjenicu da ”ljeto i nije bilo nešto”. Kako to inače činim, insistirala sam da mi objasni zašto (izuzetno sam uporna u ovakvim situacijama). Otvorio se i počeo da mi priča o svojim sumnjama, neodlučnosti, nemoći da donese prave odluke na svim poljima svog života. Nervirao se zbog nezavršenog fakulteta, iako je iza sebe imao godine uspješnog radnog staža. Spominjao mi je terapeuta, čak i astrologa. Iako sam se trudila da njegovu priču saslušam puna razumijevanja, u sebi sam se čudila njegovim strahovima i dilemama, s obzirom na to da je vrlo uspješan u svom poslu, vrijedan i ambiciozan. Međutim, tada sam u njegovim riječima čula nešto dobro poznato – čula sam sebe iz 2012.

”Ti si bješe sada napunio 25 godina?”, pitala sam ga.

Klimnuo je glavom.

Druže, pa ti si samo upao u krizu dvadeset i petih 

rekla sam mu kroz osmijeh koji je govorio ”Ništa ne brini”. Istu rečenicu sam, samo u ženskom rodu, izgovorila nekoliko sati kasnije sjedeći na drugom dijelu grada i razgovarajući sa prijateljicom koja nije imala nikakve veze sa prijateljem iz prethodne rečenice. Jedine dodirne tačke bile su im strahovi i godine. Nakon ta dva razgovora, koja su se desila u razmaku od nekoliko sati, (ovo nije izmišljen momenat radi dramatizacije priče), shvatila sam da moram napisati ”onaj” post.

Kako je izgledala moja kriza

”Kriza dvadeset i pete” nije termin za koji sam negdje čula, pa riješila da ga obradim. To je termin koji sam sama osmislila ne bih li opisala najgoru i najtežu godinu u svom životu. Pisala sam nekoliko puta o njoj, ali hajde da sada malo detaljnije zagrebemo po tome šta se dešavalo te 2012.

Počela je teškim i neizbežnim raskidom petogodišnje veze, još jednim rokom mojih master studija koji nisam iskoristila i uz anksiozni poremećaj, jači nego ikad prije. Blog sam vodila i uživala u njemu, ali u tom trenutku on i dalje nije bio ništa više od hobija koji mi je s vremena na vrijeme donosio prihode. Držala sam se honorarnih, novinarskih poslića jer sam i dalje studirala i to studije koje nisu ispunile ni pola mojih očekivanja. Jedino što sam u tom trenutku mogla da smatram iole sigurnijom stavkom u svom životu bili su – pazite sad – časovi francuskog. Zamislite, samo to. Ali, ni u tom segmentu nisam imala mira jer je moja anksioznost bila toliko jaka da sam usljed straha od novog napada panike izbjegavala da bilo gdje odlazim sama. Da, čak i do škole stranih jezika koja je bila na 15 minuta od mog doma. U prvo vrijeme, mama je bila ta koja me je pratila na časove i čekala da se čas završi kako bi se vratila sa mnom. Ne zaboravite, imala sam 25 godina. Zamislite koliko je ponižavajuće i poražavajuće na mene djelovala ta činjenica, ali svako ko se susreo sa anksioznim poremećajem ovog stepena zna o čemu govorim. Anksioznost ne bira ni vrijeme, ni mjesto, ni godine.

Sjećam se odlično da sam se u tom periodu prijavila za jedan kvalitetan program istraživačkog novinarstva. Bila sam primljena. Radost zbog te činjenice brzo je prekinula spoznaja da nemam snage da tri puta nedeljno odlazim do kancelarije u kojoj je trebalo da se okupljamo, a koja se nalazila na drugom dijelu grada. Jedva se suzdržavajući da ne zaplačem, saopštila sam djevojci iz programa da odustajem. Bila je zbunjena i čini mi se uvrijeđena. Razumjela sam je. Kao i sve svoje prijatelje koji nisu shvatali zašto u posljednjem momentu otkazujem danima unaprijed dogovoreno viđanje. Nikom nisam objašnjavala da je za sve kriva anksioznost. Tada o njoj još uvijek nisam pričala javno. Štavište, užasno sam se stidjela svog problema.

Govorila sam tada, a i danas istim riječima opisujem taj period, da sam se osjećala kao po stolu razlivena tečnost koju si pokušavao da prikupiš sa jedne strane, dok se ona prelivala na drugoj.

Da, anksioznost je u slučaju moje ”dvadeset i peta” krize igrala izuzetno važnu ulogu, ali moram napomenuti, problem nije ležao samo u njoj. Tačnije, ona je bila posljedica krize, ne i njen uzrok. Pomenuti emotivni momenat, koji je zapravo počeo još tokom 2011. godine, pokrenuo je lavinu kriznih osjećanja. Manjak samopouzdanja na tom polju uzrokovao je nesigurnost i na onom profesionalnom. Naime, kao neko ko je uvijek bio dobar đak, a kasnje i student, i sa uživanjem pristupao svojim obavezama, prvi put sam se našla u situaciji da prezirem ono što studiram, kao i sistem u kojem sam. Bila sam duboko razočarana u sebe, a taj osjećaj bi se samo pogoršavao dok sam posmatrala svoj CV koji su do tada ispunjavali, za moj ukus, nedovoljno ozbiljni angažmani. Bila sam rastrzana između Branislave novinarke koja je cijeli život željela da se bavi temama kako što su politika, društvo, kultura i Branislave blogerke koja se zadesila u modnim vodama i sve dublje uplivavala u njih. Pitala sam se ko sam. Pitala sam se gdje sam nestala. Osjećala sam kako blijedim, nestajem u sopstvenom strahu i dilemama. Ja više nisam bila ja, niti sam znala ko postajem. Uz sve to, činilo mi se da imam previše godina (da, da, baš tako) i da je kasno da išta na bilo kom od polja popravim. Čak ni na emotivnom, jer ”gdje sada nekog upoznati”, pitala sam se.

Suočavanje sa anksioznim poremećajem 

Zvuči poznato? Da, znam da je tako jer ovo su upravo riječi koje sam prepoznala u razgovoru sa svojim prijateljima. A istina je da se u tim godinama sve činilo dramatičnijim no što je bilo u realnosti. Čak i moj problem sa anksioznošću. Ona me jeste ozbiljno mučila i kontrolisala mi je život, ali samo zato što sam joj ja to dozvoljavala hraneći je strahovima i prinudnim mislima koje su od nje u mojoj glavi pravile bolest nesagledivih razmjera. A istina je bila daleko, daleko blaža. Zato sam znala da se najprije moram suočiti sa svojim anksioznim poremećajem, da bi i drugi problemi bili riješeni.

Počela sam bjesomučno online istraživanje o problemima koji su me mučili: napadi panike, hroničan osjećaj straha i uznemirenosti, ničim izazvana nervoza, problem samostalnog boravka kod kuće, u gradskom prevozu, na ulici… Nije bilo mnogo tekstova na tu temu (jedan od razloga zbog kojih ja danas koristim svaku priliku da pišem o anksioznosti), ali jeste bilo nekoliko foruma na kojima su ljudi dijelili iskustva slična ili identična mojim. Na nekom od tih foruma saznala sam za knjigu ”Zbogom panici”, autora Džoa Berija (Joe Barry). Pronašla sam PDF verziju (lako je možete pronaći i dalje) i prvi put sam istinski počela da shvatam šta mi se dešava. Čitala sam poglavlje po poglavlje, i sa svakom novom stranicom osjećala bih novu dozu olakšanja, rasterećenja, oduševljenja i sreće.

Nisam sama i ovo nije toliko strašno

ponavljala sam neprestano. Dvije stvari koje su me najviše mučile svih tih prethodnih godina sada su imale svoje razrješenje. Ipak, znala sam da knjiga neće biti dovoljna da bih osjetila potpuni boljitak iako je znatno utjecala na to da do njega uopšte dođe.

Razgovor sa stručnjakom bio je sljedeća faza. Ta faza mi je pomogla da anksioznost prihvatim kao dio svoje ličnosti. Kao karakternu osobinu. Zajedno sa prihvatanjem dobila sam potrebu da pričam o svemu što me je mučilo. I činila sam to. Neprestano. I što sam više pričala, to sam se manje bojala. Što sam više pričala, to sam bila snažnija. Shvatila sam: anksioznost je dio mene i da je nema, ni ja ne bih bila ličnost kakva jesam, a tu ličnost iskreno volim. Tako sam zavoljela i svoju anksioznost i postala sam joj zahvalna jer me je naučila da brinem o sebi, da vrjednujem male stvari i da na život gledam drugačije. Ali o svemu tome ćemo detaljno u postu koji će se ticati samo i isključivo anksioznosti. Sada se vratimo na krizu dvadeset i pete.

Suočavanje sa ostalim problemima

Kao što sam već spomenula, ona nije imala veze samo sa anksioznošću, ali kako sam u tom pogledu ojačala, tako sam dobila snagu da se suočim i sa drugim problemima. Na prvom mjestu to su bile moje master studije na Fakultetu bezbjednosti. Nisu mi prijale. Nikako. Upisala sam ih želeći da ispoštujem proceduru koja nam se kao prvoj bolonjskoj generaciji nametala skoro kao obavezna. Koliko su te 2010. godine studenti trpjeli pritisak, toliko su i sami fakulteti bili primorani da zbrda zdola organizuju svoje master studije usljed čega su one dobijale neki hibridni oblik koji nije odgovarao ni studentima, a ni profesorima. I mogla bih ovdje da izredam još gomilu razloga za svoje tadašnje nezadovoljstvo, ali suština nije u tome. Suština je bila u onome što je uslijedilo – moja čvrsta odluka da poslušam svoj osjećaj i da odustanem od svega što me istinski ne ispunjava i da se ne obazirem na mišljenje okoline. Tako sam i učinila. I poslije mnogo vremena, osjetila sam kako ponovo držim stvari u svojim rukama te kako ponovo upravljam svojim životom.

Situacija se iskristalisala, baš kao i moji prioriteti. Novinarstvo i blogovanje bili su ubjedljivo na vrhu te liste. Ako sam od jednog segmenta svog profesionalnog života odustala, znala sam da se ovom drugom sada moram duplo jače posvetiti. Tako sam i učinila. Blogovala sam redovno i predano. Ujedno, trudila sam se da pišem što više za magazine za koje sam honorarno radila ili volontirala. Znala sam da nema nazad. I ma koliko da me je u jednu ruku ta činjenica plašila, sa druge strane činila me je ponosnom, jer sam konačno imala utisak da sam prešla na drugu stranu te velike životne raskrsnice koja te zadesi u pomenutim godinama. Godinama kojima sam prestala da se opterećujem. Prestala sam da ih doživljavam kao teret. Iz današnjeg ugla, kada sam na nekoliko mjeseci od trideset i druge godine, ne znam kako je uopšte mogla da me plaši cifra od dvadeset i pet. Zapravo, ne znam zašto su me uopšte plašile godine. A jesu. I to mnogo.

Razmišljajući o tome shvatila sam da se razlog vrlo vjerovatno krije u činjenici da smo upravo tu cifru tako često spominjali u  klinačkim razgovorima o planovima za budućnost. Uvijek nam je ona predstavljala graničnu vrijednost za sve velike događaje u životu.

”Kada bi željela da se udaš?”, pitale bismo jedna drugu u šestom osnovne.

”Sa dvadeset i pet”, bio bi najčešći odgovor.

I uvijek nam je djelovao kao najrazumniji. Jer, sa dvadeset pet si ”veliki”, a kada si ”veliki”, znaš sve i spreman si na sve. Kako su godine prolazile svjesno smo zaboravljali na tu cifru, ali podsvijest ju je pamtila kao važnu, životnu granicu. I odjednom, stigla je i ona. A ti se ne osjećaš tako ”velikim”. I ne znaš sve. I nisi spreman na sve. Ali, ujedno, nisi ni više tako mali. I to te muči. Rastrzanost između onoga što si i onoga što si zamišljao da budeš. I onda počneš sebe da kinjiš jer negdje duboko u sebi shvataš da je tvoja dvanaestogodišnja verzija očekivala više. A zaboravljaš da je ona bila tek naivno dijete. Zaboravljaš sve što jesi postigao i počinje da te muči sve što nisi. A vrijeme prolazi…

Zašto je kriza dobra

I eto početka začaranog kruga sačinjenog od nezadovoljstva, straha, dilema i sumnji. Samo, zanimljivo, ovaj splet ne tako lijepih emocija je početak nečeg sjajnog. On je dokaz da želiš više i da se ne zadovoljavaš postignutim. On je dokaz da imaš čemu da težiš i da u tebi ima volje da tu težnju ispuniš. On je dokaz da sazrijevaš i da si se uhvatio u koštac sa onim što se zove život. Tako sam je makar ja doživjela. Zbog toga tu 2012. godinu nazivam najgorom i najboljom godinom svog života. Natjerala me je da se zamislim nad svakim njegovim segmentom. I da u svakom segementu pronađem ono što mi ne odgovara, ono što me ne zadovoljava i ono što želim da promijenim. I nije bilo lako sve to učiniti. Ali je bilo tako značajno. I za mene tako poučno.

Raskrstila sam sa svime što me je vuklo unazad kako na emotivnom tako i na poslovnom planu. Oslobodila sam se svega suvišnog i prihvatila ono što je neminovno dio mene. I kada sam to jednom uradila, a učinila sam to tako što sam rekla ”dosta” svemu što me ne ispunjava i dala sebe cijelu onome što me je usrećivalo, počela sam da osjećam neko do tada nepoznato samopouzdanje. Ponovo sam znala ko sam. Sada još bolje nego prije. I imala sam jasnu viziju kakva osoba želim da postanem. Nije mi ostalo ništa drugo no da krenem ka svom cilju, što sam i učinila.

Rezultati te moje odluke bili su najvidljiviji tokom 2013. godine kada sam najprije postala dio redakcije jednog online portala, a zatim urednik u jednom poznatom, štampanom magazinu. Sa svakim novim danom imala sam sve više snage da sama sjednem u svoj auto i odvezem se do kancelarije ne razmišljajući previše o strahovima koji su uredno sjedjeli na zadnjem sjedištu. Znala sam da su tu, ali mi više nisu bili važni. Ujedno, uspjela sam da svoj blog podignem na viši nivo i da za to budem nagrađena važnim priznanjem (moj blog je bio uvršten u pet najboljih blogova u Srbiji i 50 najboljih sajtova) i sve većim brojem saradnji koje su mi donosile redovnije i konkretnije prilive. Sve je to vodilo do jedne od najvažnijih profesionalnih odluka u mom životu – one da napustim novinarstvo i postanem full-time bloger. Tri godine kasnije otvorila sam svoju malu firmu i okupila svoj mali, ali odabrani tim. Radila sam posao koji sam toliko voljela i to u mediju koji sam sama stvorila. A sve je počelo tom 2012. godinom i krizom koja ju je obilježila. Sigurna sam u to. Jer ona me je natjerala da se dobrano zamislim nad svojim životom i zapitam sebe:

Gdje dalje?

I da u odgovoru na to pitanje, tamo negdje u daljini, vidim ovo danas. Što nikako ne znači da sam prestala da se bavim ovom dilemom. Ona će uvijek postojati. Ali to nikako ne znači da je posrijedi nešto loše. Naprotiv. Ona je dokaz da nismo odustali od toga da ovaj život što bolje iskoristimo i nismo se pomirili sa prosječnim.

I zato je ta slavna kriza dvadeset i pete toliko važna. I ne, ne mora da ima nužno veze sa dvadeset i petom godinom. Može se desiti i deceniju kasnije. Važno je samo da je se ne plašite, već da oslušnete šta vam poručuje, otkrijete kako je nastala i šta je ono što će je riješiti. U tim odgovorima biće sadržana sva suština vašeg bića. I recept za sreću. Da, toliko je jednostavno.

To nikako ne znači da će jednom kada saznate odgovore svi problemi nestati i da će sve ići glatko. Ma kakvi. Spremite se na još intenzivniju borbu. Samo što će ovaj put cilj biti jasniji, a samim tim i volja jača. I imaćete jakog saveznika – nadograđenu, potpuniju verziju sebe.