Njeno lice praktično je mogla da bude reklama za Seforu, a njena kosa bili su slapovi glatkih, svejtlucavih, strateški razbarušenih talasa.
Držala je novorođenče sa sjajnim manikiranim noktima u blago neurednoj sobi—pelena za bljuckanje na naslonu kauča, cucla na stolu, igračke na podu. Potpis slike na Instagramu glasio je: “Život nije uvijek slika i prilika.”
Pitala sam se odakle joj vremena za frizuru i šminku kad ja nisam mogla da se sjetim kad sam se posljednji put istuširala. I sama sam držala svoje novorođenče, tako da nisam mogla da zafrljačim telefon preko sobe iz čistog nezadovoljstva. Umjesto toga sam plakala. I to mnogo.
Ljudi misle da znaju kako izgleda postporođajna depresija (PPD) i postporođajna anksioznost. To su zastrašujući novinski naslovi o novim majkama koje čine nezamislive stvari da povrijede sebe ili svoju djecu. To su epizode Reda i zakona inspirisane direktno vijestima i kontroverzni filmovi sa Šarliz Teron. Ali postporođajna depresija ne izgleda uvijek tako. Ponekad, otkrila sam, izgleda baš kao ja.
Postporođajna depresija i anksioznost nisu crno-beli — ima tu sasvim mnogo sive. Oni postoje u kontinuumu i zato što nerealni standardi sprječavaju žene da se otvore prijateljima i porodici, više od polovine žena sa PPD-om nikad ne dobije dijagnozu.
Kao nove mame, uletjele smo u ogromnu promjenu identiteta i odgovornosti. Naravno da tražimo solidarnost i riječi utjehe na internetu i društvenim mrežama. Ali u ovom našem društvu opsjednutom Instagram slavom, mame su se toliko upetljale u “savršeno nesavršenu” retoriku i slike da nenamjerno otuđuju upravo one ljude sa kojima misle da su se povezale.
Znate tipove postova o kojima govorim. To je upicanjena mamica koja se “snalazi” iako je život “jako težak”. Izgubila je sav višak kilograma od bebe, ali njeno tijelo ipak “više nije ono isto”. Ali, gle, nije li majčinstvo najveće čudo života? A ponekad zaista izgleda legitimno rastrojeno, ali ako ima vremena i prisebnosti da postuje na Instagramu, onda joj bolje nego većini nas.
Ove “savršeno nesavršene” mame ne pomažu ženama tokom njihovog perioda matrescencije (tranzicije u majčinstvo). Štaviše, one su možda štetnije od mama koje vam prodaju savršenstvo. Savršeno nesavršen sadržaj način je da se saosjeća sa ženama na jedan veoma površan način, bez da se otkrivaju bilo kakve rane koje zadiru dublje od posjekotine na papir. To može da dovede do još jačeg osećanja izolovanosti i da nove mame odvrati od traženja profesionalne pomoći kad im je ta pomoć najpotrebnija.
“U pokušaju da potvrde koliko je teško biti mama pod normalnim okolnostima, društvene mreže minimizuju iskustvo veoma realne patologije kao što je postporođajna depresija i/ili anksioznost”, kaže Lesli Akerman, njujorški psiholog. “Kao rezultat bombardovanja novim informacijama, nove mame koje doživljavaju PPD ili PPA možda će biti manje sklone traženju pomoći jer su društvene mreže nenamjerno normalizovale atipične reakcije na stresore ili emotivna stanja koja zahtjevaju kliničku intervenciju.”
Kad je moj sin stigao na svijet prije godinu dana, bila sam preopterećena i zatečena. Znala sam da ga volim, ali sam bila prestravljena. Naša bolnička soba bila je sićušna, ali nisam željela da odem iz nje. U našem stanu nije bilo sestara, a moj krevet nije imao dugme koje sam mogla da pritisnem kad god sam imala neko pitanje. Ubrzo smo saznali da naša beba ima žuticu i zatražili su od nas da ostanemo još jednu noć. Osjetila sam veliko olakšanje.
Kad smo odlazili kući, bilo je veoma mračno—i ne samo zato što je bilo osam sati uvečer. Bila je to jedna drugačija vrsta mraka, kao da mi je neko čitav svijet prekrio ćebetom. Kad se prisjetim prvih nedelja nakon što smo doveli našeg sina kući, vidim sve samo crno, kao da je sve vrijeme bila noć.
Ophrvala me je anksioznost. Plašila sam se da mu promjenim pelene, zato što je samo vrištao, vrištao i vrištao. Dojenje mi nije išlo, a nisam spavala. Sve to bilo je pogoršano mastitisom, apscesom u mojoj dojci, i ne jednom, ne dvije, već tri alergijske reakcije na različite antibiotike koje sam uzimala kako bih se izlječila. Toliko me je brinuo sindrom iznenadne smrti odojčeta i gušenja da bih imala noćne more o tome ili zbog njega ležala noćima budna. Pomisao na to da iznesem dijete napolje djelovala mi je nemoguće i nerazborito zbog virusa, glasne buke, temperature, sunca, stranaca, buba i pasa, između ostalog.
Na mom ljekarskom pregledu šest nedelja poslije porođaja, objasnila sam ljekaru kako se osjećam, samo da bih dobila da riješim test sa više ponuđenih odgovora za postporođajnu depresiju koji svako može da prođe. Tražila sam na internetu članke o PPD-u koji su se poklapali sa mojim simptomima i pokušavala da nađem lične ispovijesti žena koje su doživljavale sličan intenzitet anksioznosti. Nije ih bilo mnogo — samo površinski blogovi sa jeftinim zaključcima i obaveznim linkovima za sajtove za mentalno zdravlje.
Istraživanje kaže da 70 do 80 odsto žena doživi postporođajnu tugu (koja je obično manje ozbiljna), dok 15 odsto žena doživi postporođajnu depresiju. I već nam sa tim govore šta je normalno a šta nije — većina ljudi ima postporođajnu tugu, dok samo mali procenat ima PPD. PPD vezujemo za duboku sramotu zato što smo omanule kao savršene, sretne majke. Još gore, PPD se često miješa sa postporođajnom psihozom, stigmatizovanim poremećajem zbog kog žene oklijevaju da otkriju kako se stvarno osjećaju.
“Mnogi ljudi ne traže pomoć zato što nemaju dovoljno informacija o o tome šta je zapravo postporođajna depresija”, kaže Arijela Vaserman, psihološkinja sa Medicinskog centra na njujorškom univerzitetu. “Drugi pripisuju neke depresivne ili anksiozne simptome prirodnom toku majčinstva, vjerujući da je ‘normalno’ osjećati se na određeni način nakon porođaja. Brige o sposobnostima roditeljstva — ili brige zbog tuđe osude — kao i sramota i stigma samo su dodatne prepreke da žene potraže ljekarsku pomoć.” Prema mom iskustvu, glamurizacija postporođajnog haosa i osjećanja nesposobnosti može samo još više da doprinese toj sramoti.
Znala sam da nešto nije u redu. Na sreću, išla sam kod jedne predivne terapeutkinje još prije nego što sam zatrudnila, tako da sam poslije samo pojačala naše seanse. Zajednički smo skovale plan: pokušati ću više da spavam (jeste, važi), naći ću više vremena za vježbanje i izlaziću iz kuće na po 15 minuta svaki dan, bez obzira šta se dešava. Ako ne bude bilo promjena u roku od nekih mjesec dana, potražiću pomoć psihijatra i početi da pijem lijekove koje mi ispiše.
Foto: Yuricazac / Shutterstock.com
Ovaj plan za mene je funkcionisao. Šetnje, vježbe, svjež vazduh, povremeni susreti sa ponekom saosećajnom novom mamom — sve je to smanjilo učestalost mojih zabrinjavajućih suza. Mogla sam da vidim kroz koliko mračan period sam prošla zato što sam se sada kupala u prijeko potrebnom svjetlu. Bilo je padova, naravno (kao onaj put kad sam se zaglavila u saobraćaju sa mojim uplakanim sinom i za volanom ispustila iz sebe vrisak čiste grlene frustracije, što je njega potpuno prestravilo), ali sam zato na raspolaganju imala alate za prepoznavanje mojih okidača i znala sam kako da se nosim s njima. Poslije nekoliko mjeseci našeg terapijskog plana, konačno sam razumjela o čemu sve mame pričaju — mogla sam da budem sa svojom bebom i istinski uživam u tome.
Uvijek sam govorila otvoreno o svom iskustvu, čak i u najmračnija vremena, ali sam otkrila da mnoge žene ne žele da pričaju o majčinstvu u kontekstu mentalnog zdravlja. Umjesto da to činimo preko površnih i bezbrižnih paradoksalnih Instagram slika, moramo da skinemo tu zavesu sramote tako što ćemo biti otvorene, iskrene i nježne jedne prema drugima.
Moramo da budemo iskrene sa našim osjećanjima kako bismo ih normalizovale, možda na društvenim mrežama, možda i ne. Mnoge od nas pate u tišini zato što nismo iskrene. Priznanje da zaista ne želite da se bavite usranom pelenom i bebom koja vrišti dok vam je vagina još natečena i krvari? E, pa to se dešava.
Nove mame: hajde da pričamo o nošenju fleka od bljuce na farmerkama po čitav dan, koje su vaše trudničke farmerke jer su jedine u koje i dalje možete da stanete sa postporođajnim kilogramima koje morate da skinete. Okačite fotku svoje bebe koja se nalazi u barici mokraće zato što vam je ponestalo pelena a mislili ste da može da prođe pelena za plivanje (profi savjet: pelene za plivanje ne upijaju) i priznajte naglas da ste osjetile duboko očajanje, a ne samo zabavljenost, tokom tog debakla.
“Savršeno nesavršena” i dalje sugeriše stanje savršenstva. Ključno za rušenje ovih vještačkih barijera i nemogućih očekivanja koje stavljamo pred sebe jeste otvaranje kanala za komunikaciju i stvaranje bezbijednog prostora za žene da potraže pomoć ako im je zaista potrebna.
Ovaj članak je prvobitno objavljen na TONIC.
Foto: Yuricazac / Shutterstock.com
