Da postoji recept za bolji život
ja bih ga do sad pronašla.
Univerzalnu istinu koju svi tražimo.
Ljubav prema sebi.
Ljubav prema drugima.
Zahvalnost.
Činjenje dobrih djela.
Koliko knjiga i ljudi pročitamo?
Uspješnih priča
koje stanu u 60 minuta nekog inspirativnog dokumentarca
koji nas motivišu?
Pročitamo negdje usput da te univerzalnosti nema
bez bola i stravične nepravde.
A mi se ipak hvatamo za glavu
i pitamo zašto se stvari dešavaju baš nama
i ljudima koje volimo.
Smiješni smo, mi ljudi.
Pročitamo mi to usput
kao “terms and conditions”
koje samo prihvatimo
bez da im damo na važnosti
koju zaslužuju.
Bol ne treba idealizovati.
Kao ni sreću niti radost.
Bol treba prihvatiti kao papir
bez koga se pjesma života
ne bi mogla ispisati.
Nije baš da to pomaže kad živiš tu fazu papira
ali je lakše kad zavoliš proces
umjesto rezultata.
Zavoliš rane i padove
onoliko koliko i uspone
pa i mrvicu više
čisto da bi od tog viška ljubavi
mogli izdržati
i živjeti
Jer preživljavanje će nas ubiti.
Čekanje “da samo još ovo”…
Nastavi niz
kupim
dobijem
postignem
rodim
napravim
izgubim
Pa ćemo onda biti srećni.
Pa ćemo onda živjeti.
Preživljavanje podrazumijeva vidjeti bol
kao grešku u sistemu
koju samo treba istrijebiti
da bi se savršenstvo života postiglo.
To nas na kraju i ubije
prije vremena.
Istrune duh prije tijela
preživljavajući plimu tuđih očekivanja
i društveno prihvatljivih normi
onih koji od nas bolje znaju
šta je za nas najbolje
O kakav oksimoron
od filozofije!
Ni za udžbenike ne bi valjao
a ne za svetu knjigu po kojoj živimo
Teško se polazi od tačke A do tačke B
ako je tačka A tvoj život
a tačka B ono što bi ti radio/radila samo za sebe.
Da staviš na stranu sve što moraš
i što misliš da moraš.
To bi se zvalo sebičnošću
a kome život treba živjeti
ako ne sebi?
Zapitam se svaki dan više puta
na ovom hijatusu od preživljavanja
koji sam sebi dozvolila.
Pa zavučena u sobu okovanu lamperijom
umjesto šume punog živog drveća
razmišljam kuda i kako dalje.
Jer me taj život u prirodi podsjeti
da je lako odlučiti.
Da i drvo postane od sjemena
uprkos nedostatku kiše
i surovosti vjetrova.
Gubitak lišća ne znači gubitak života
nego novi početak
građenje sebe samog
pa zašto ne bi mogli naši snovi
isto tako?
Da mi je učiti samopouzdanje od
jablana, bukvi i hrastova
a ne od gomile gurua i lajf koučeva
koji nas okružuju.
Valjalo bi.
Života mi.
Izvor: zagrljajnost.com
