Prisjećam se njenih posljednjih mjeseci, Svakog hrabrog lijeganja u krevet, iako smo znale da će sljedeći dan biti jednako težak kao i ovaj, vjerojatno samo još i teži. Iako smo znale da je sljedećeg dana ne očekuje ništa dobro. Da je možda više nikada ne očekuje ništa dobro. Da će se probuditi u danu u kojem više neće biti nade. Jer, ima li goreg od života bez nade? Života u kojem ne vidiš ništa ispred sebe, a tu si. Kao da ne postojiš, a živ si. Pokušavaš se zadržati za one koji su pored tebe, jer sve ono drugo više ne vidiš.
Znam da smo pokušale sve i nastavila je živjeti u meni u miru. Tamo će živjeti zauvijek.
Ipak, ostale su neke rane koje, ako ih samo dotaknem mislima, zapeku kao da odolijevaju danima koji prolaze. Nakon njenog odlaska, imala sam potrebu voziti se ukrug bolničkim centrom jer su tamo ostale naše posljednje uspomene. Kao da je još živjela u krugu bolnice, vidjela sam je kako me čeka na klupici, kako mi pruža ruku da joj pomognem sići niz stepenice, kako puna neke očajne nade sjedi satima u čekaonici da bi razgovarala s doktoricom, iako je već duboko u sebi znala da je sve to uzalud. Ostale su zarobljene riječi koje svako malo isplivaju i naruše mir i ono što mi je poručila svojim odlaskom.
Sada kada mislima zagrebem po onim mjestima koja peku, pitanja ne prestaju navirati. Pitanja koja bih htjela postaviti onima koji su je propustili kroz prste ni ne primijetivši da je više nema.
Znate li koliko nam je vremena trebalo svaki put da dođemo do vas?
Znate li koliko joj je snage trebalo da se odjene, koliko je meni minuta trebalo da joj samo pokušam raščešljati zapetljanu kosu koju više nije uspijevala oprati?
Znate li koliko je puta zastala na putu do lifta da bi došla do zraka?
Znate li da je tijekom vožnje otvorila vrata jer nije mogla disati, pa je joj je panika nadvladala zdrav razum?
Znate li da, kada smo napokon ušle u vašu ordinaciju, vaš odgovor na njeno pitanje “hoću li umrijeti?” – “Ah, svi ćemo umrijeti jednog dana?” Nije bio odgovor dostojan nje i njenog truda da sjedne ispred vas, usprkos boli kroz koju je prolazila?
Znate li da joj je, kad je mjesec i pol dana ranije krenula na kemoterapiju, krvna slika počela izgledati bolje? Izgledalo je kao da bi se stvari mogle popraviti. Bila je sretna.
Kad sam je dovela na drugi ciklus, medicinska sestra mi je mrtva hladna priopćila da je nestalo lijeka. Onako usput. Kao da je to sasvim normalna stvar. Nema ga nigdje.
Znate li što ste mi na to rekli kada sam ušla u vašu ordinaciju?
“Čujte, sada ne možemo napraviti ništa. Javit ćemo vam se kada dođe lijek.” – i hladno me pogledali kao da ispred vas stoji neidentificirana praznina. Kada sam vas uzrujano upitala znate li da upravo govorite o nečijem životu, pogledali ste me sa čuđenjem kao da ste na trenutak, koji je otišao sljedećim treptajem vašeg oka, i sami shvatili da je to tako.
Znate li da sam nakon toga dva tjedna svakodnevno nazivala bolnicu interesirajući se jeste li napokon nabavili lijek, ali odgovor je svakoga dana bio: “očekujemo ga svaki dan, odmah ću vam javiti kada lijek dođe.”
Znate li da su njoj u tih mjesec i pol dana vrijednosti u krvnoj slici podivljale do nespasivih granica?
Znate li da ste, kada ste joj napokon prepisali alternativnu terapiju, jer onaj lijek naravno nikada niste nabavili, lagali da ova pauza od mjesec i pol dana nije u organizmu mogla ništa strašno poremetiti?
Znate li da ste joj taj isti drugi lijek mogli prepisati odmah? Istog trena?
Znate li da ste nakon toga izbjegavali njen pogled?
Znate li da ste joj pisali sulude uputnice za raznorazne preglede, a vidjeli ste da se jedva drži na nogama? Znate li da ste razgovarali s njom gledajući u računalo jedva čekajući da izađe iz ordinacije, jer niste znali kako, osim ignoriranjem, opravdati svoje pogreške i propuste?
Sjećate li se dana kada smo se posljednji put vidjele?
Sjedila je u čekaonici s vestom na leđima iako je vani bilo preko 30 stupnjeva.
Sjećate li se da vas je pitala: “Doktorice, bi li bilo drugačije da sam nastavila primati onu kemoterapiju koja mi je bila prekinuta?” Sjećate li se svog odgovora? “Ah, ne znam. To sada više ne možemo znati.”
Mrtvi hladni.
Znate li da je to bio vrlo loš odgovor?
Jer, u pravu ste, ne možete znati. Niste bog, ali znate li što? Niste ni čovjek.
Znate li da se mučila jesti iako više nije imala apetita i govorila sama sebi da mora, jer mora skupiti snagu da dođe kod vas i uloži posljednji atom snage u borbu za život?
Znate li da ste joj za svaki taj mučan zalogaj ostali dužni?
Rekli ste joj da dođe na kontrolu za tjedan dana. Toga dana je umrla.
Jeste li primijetili da nije došla? Jeste li se zapitali zašto? Jeste li možda u međuvremenu, uz kavu, vidjeli njenu sliku u osmrtnicama? Jeste li, zbog poriva ljudskosti, morala i etike, imali potrebu dignuti slušalicu i izraziti sućut? Niste. I neka niste. U vašem pogledu ostala je vaša krivnja koju ćete nositi i dalje.
Jer, znate li vi uopće tko su ljudi koji dolaze k vama? Ne mislim na njihova imena, mislim na bolest s kojom se susreću i pokušavaju nositi? Znate li vi išta o toj bolesti? Znate li kako ti ljudi žive, što ona od njih napravi? Znate li sa čime se bori onaj koji u vas polaže sve nade? Znate li da je vaša odgovornost prevelika da biste im i samo pomislili dati krivi odgovor? Znate li da ste izabrali poziv, a ne zanimanje?
Znate li da niste bog kojeg se tako često igrate? Znate li da biste u onome što radite ponajprije trebali bit čovjek koji toliko često niste? Svjetionik u agoniji onih kojima ste godinama prije odlučili posvetiti svoj životni poziv? Onima koji vam toliko puta vjeruju bez razloga? Jer, kome drugome ako ne vama?
Osjećate li poziv, doktore? Osjećate li poziv onih koji vas trebaju? Osjećate li poziv upomoć?
Sjećate li se one: “U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti…. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta… ?”
Ne radite dobar posao, doktore. Od pacijenta skrivate istinu. Podcjenjujete ga. Računate na njegovo neznanje. Igrate se s njegovim životom. Ne poštujete rokove. Neodgovorni ste. Ne vidite ga niti ga pokušavate vidjeti. Ne slušate ga. Oduzimate mu njegovo dragocjeno vrijeme. Ne poštujete ga. Ne radite ništa da biste nas uvjerili da znate nešto o bolesti za koju tvrdite da je liječite. Propuštate ljude da iscure kroz sito sustava za koji ste velikim dijelom krivi što ovako loše funkcionira.
Ne radite dobar posao, doktore.
Posvećujem ovaj tekst svima koji se trenutno bore s teškom bolešću. Dobro se brinite o sebi. Reagirajte odmah. Istoga trenutka. Ne čekajte sutra, ne zovite preksutra. Sada. Tražite da isprave propuste. Pismeno. Odmah. Jer, kada za sobom zatvorite vrata ordinacije, prestajete postojati.
Zauzmite se za sebe, jer imate pravo ne biti žrtva njihovih pogrešaka.
Dok njima prolaze dani, nekome prođe život.
Uvijek to imajte na umu.
Ja imam i dalje.
Piše: Jana Krišković Baždarić
Izvor: 24sata.hr
