Rječnikom moje babe, oni su se uzeli. Ona je iz roditeljske prešla u njegovu kuću da živi sa svekrom i svekrvom i čeka porođaj.
Uz to je išao prsten, pod obavezno darovan pred užom i širom familijom. Građansko vjenčanje u skromnom bež kompletu i desetak fotografija za uspomenu. Bez pompe, pijanstva i kiča.
Rječnikom moje babe, oni su se uzeli. Odmah poslije srednje škole. Možda je ona potajno bila zaljubljena u njega, možda je on slagao da zna kako se koriste kondomi, možda je to bila ljubav za cijeli život – ali ta slika njih dvoje na vjenčanju nije mi izbijala iz glave. Kiseli osmjesi, naivno dječiji, teget vjenčano odijelo broj veće i strukirani bež komplet koji ne bi obukla ni moja neudata tetka. Izgledali su kao da su krenuli na maskenbal. Direktno iz školskih klupa, umjesto ranca i presavijene sveske u zadnjem džepu farmerki, ona je providnim prstima stezala neki nakaradni bidermajer od vještačkog cvijeća, a on njen dlan. Bilo mi je smiješno.
Saznala sam da je ta bračna zajednica počela kao velika porodična – po šablonu iz jugoslovenskog doba. On se odmah zaposlio, ona je za početak bila „samo snajka“. Svakom je tu dodeljen širok spektar obaveza, sve po programu „oni su se uzeli“. „Uzeti se“ značilo je upravo to – uzeti sve. I ljubav (ako je ima), i obaveze, i brigu o domaćinstvu, oba para roditelja, tetke, babe i strine, porodičnu historiju i navike. Bez modernih izmišljotina.
Oni nisu počeli da žive zajedno. Nije bilo probnog perioda, partnerskog suživota. Ona je iz roditeljske prešla u njegovu kuću da živi sa svekrom i svekrvom i čeka porođaj. Kad dođe komšinica – da kuha kafu i sluša abrove. Kad se najave gosti da pristavi, postavi, posluži, pospremi. Kad on dođe s posla da se nasmije i krišom ga poljubi u hodniku. Da ne vide ljudi. Njihova soba nije imala svoj ključ, pa je svako mogao da uđe kad hoće i „kad mu nešto treba“. Kad se rodilo dijete, njene su grudi bile galerija – koliko god se povijala u stranu da se sakrije i da ga podoji, uvijek bi neko „morao da uđe“ da je nešto „pita“. Još nije stigla da ojača, a već su joj svi naručivali „drugo“. Da mali dobije brata ili sestru. Imala je samo 21 godinu kad se drugi put porodila.
Dotad je već sve znala: i kako se mijesi tijesto za kiflice, i kako se puni paprika, kako se kiseli kupus za zimnicu. I na to su se svodili dani. Nijednom nisu otišli nikud zajedno. Svaki izlazak iz kuće praćen je znatiželjnim pogledima i drskim pitanjem: „A gdje ćete SAD?“ O svakoj većoj kupovini sudio je kućni savjet: „A je l’ to mora BAŠ sad?“ Njegova plata je bila zajednička, dio kućnog budžeta – nije mogla tek tako da se troši.
Onda se ona zaposlila „da imaju svoj dinar“. Od prve plate kući je donijela pune kese hrane, kućne hemije, za svakog neku sitnicu. Kad je s ponosom sve to naređala na stolu, svekar se uvrijedio.
„Ja mislim da ova kuća ima jednog domaćina“, rekao je.
Tada je shvatila da život nikad neće biti bolji od toga ako ne odu. Dok smo mi studirali i blejali po prijestonici, ona je otplaćivala kredit za stan. Djeca su rasla zajedno sa kamatama i brigama i njoj se činilo da će je uskoro i život prerasti. A onda se desilo suprotno. Ona je prerasla život.
Srele smo se na hodniku Doma zdravlja. Ja sam u ruci stezala trudničku knjižicu, ona ne baš dobre rezultate krvi.
– Rekli su mi da je to obična izraslina, svaka druga žena je ima. Ja sam samo izgleda ta druga – nasmiješila se. Od njenog osmjeha u duši mi je postalo gorko.
– Ali nije strašno, znaš. Kažu, kad si mlađi, lakše se ozdravi. Voljela bih samo da sam stvarno onoliko mlada koliko piše u ličnoj karti, a ne na ovom nalazu – stegla je papir u ruci. Meni se steglo grlo.
– Izvini, ja samo brbljam. Moram da idem. Milan i djeca me čekaju u kolima. Treba da im se objasni. To neće baš biti lako – krenula je ka izlazu i na trenutak stala.
– Znaš, ovo je prvi put da sam bolesna otkad smo se uzeli.
Izašla je iz Doma zdravlja, a u hodniku ostavila taj glagol. Uzeti se. Po prvi put, nije mi bilo ni smiješno, ni ružno, ni grubo. Rječnikom moje babe, oni su se uzeli. „Uzeti se“ značilo je upravo to – uzeti sve. I ljubav, i obaveze, i brigu o domaćinstvu, oba para roditelja, tetke, babe i strine, porodičnu historiju, bolesti i navike. Bez modernih izmišljotina.
Uzeti sve. I dati sve.
A to je veće od svakog prstena i svadbe.
Autorica: Srbijanka Stanković (Lola magazin)
