Vjerovatno kao i svakoj ženi,najveća radost je postati majkom.
11.05.2013. godine postala sam majka, ali umjesto sreće i radosti moje srce je parala neopisiva bol i tuga .
Naša mrljica kako smo je zvali poranila je 2. mjeseca prije termina. Da je znala šta je čeka sigurno ne bi. Iako je na rođenju dobila ocjenu 9/9, nakon 24 sata naša mrljica prestaje disati te je prebacuju na intezivnu njegu.
Nakon par dana kad sam je vidjela i gledajući je priključenu na respirator i razne cjevčice, srce me boljelo a oči se samo punile suzama. Danima sam se osjećala kao robot, nesvjesna oko sebe, osim da se moja mala mrljica bori za život i kako je svaki dan upitan za njen život. Nisam razmišljala o posljedicama, bilo mi je bitno samo da preživi. Pri izlasku iz bolnice bila sam uvjerena pričom doktora da će samo malo kasniti i da njeno krvarenje u mozgu neće ostaviti nikakve posljedice.
Već prvih mjeseci smo primjetili da nešto nije uredu, ali ni tada nisam bila svjesna da je naša borba počela od prvog dana rođenja i da će trajati godinama a ostaviti posljedice za cijeli život. Sa 9. mjeseci nam je saopštena dijagnoza CEREBRALNA PARALIZA a do tada je vođena kao dijete sa povišenim tonusom i kašnjenjem.
Samo sam čula:” Vaša kćerka će imati problema sa hodanjem a možda neće ni hodati”. Sa 9. se nije mogla okrenuti sa stomaka na leđa i obrnuto. Krv se zaledila, srce je počelo jako lupati. Kako da njenom taji kažem da svoju djevojčicu neće moći za ruku povesti, kako da kažem da možda nećemo imati prve samostalne korake ili da ćemo imati ali kasno.
Suze su navrle, pogledala sam u našu mrljicu i shvatila da moram biti jača nego ikad jer ona se od početka borila za nas.
I tako već 5 godina naša borba traje i koliko će još ali blizu smo k ispunjenu jedne jedine želje. ŽELJE ZA SAMOSTALNIM KORACIMA . Saznavši dijagnozu uslijedila je i prva operacija očiju zatim druga te, ponovni odlazak u intezivnu njegu i ponovno priključenje na aparate (prvi epi napad), zatim treća i četvrta operacija očiju. Nakon toga operacija nogu i kako su se nizale operacije i rehabilitacije tako i humanitarne akcije. Jedno jutro uz kafu pogledala sam u mašinu za šolje koja je stajala već godinu dana i kupila prašinu.
Odlučila sam pokušati zaraditi novac za liječenje moje Lavice i na taj način se zahvaliti dobrim ljudima, poklon njima I poklon nama. Tako je počela akcija koja se zove „JEDNA ŠOLJA- JEDAN KORAK, JEDAN KORAK -JEDAN OSMIJEH“
Pored obaveza oko Iris i sina od 2 godine stižem, nije teško i kada jeste. Snage se ima i kad nema, jednstavno „Show must go on”. Trenutno želim skupiti i probati još jednu rehabilitaciju prije polaska u školu a to je robotika u Dubrovniku, 3 mjeseca rehabilitacije košta oko 35. 000 KM. Iskreno se nadam da ćemo i ovaj put skupiti i mojoj lavici omogućiti još jednu šansu, a do sada ni jednu nije prokockala. Moja Lavica je počela da se pušta sama da stoji par sekundi a sa štakama hoda pomalo. Mi znamo da ona može i dokazala je.
Svaki novi pokret poklanjamo svim dobrim ljudima koji nas podržavaju. VELIKO HVALA SVIMA KOJI SU UZ NAS I ONIMA KOJI ĆE BITI.
Kupovinom personaliziranih poklona pomažete mi u daljoj rehabilitaciji Iris Lavice Zmajice, ako ko nije u mogućnosti da preuzme naše radove, simboličnom uplatom nam pržate još veću nadu i vjeru da ćemo uspjeti u ispunjenu JEDINE ŽELJE …….ŽELJE ZA SRETNIM DJETINJSTVOM.
