Ima tome gotovo šest godina, kad sam prvi put izgovorila da sam zahvalna što me ostavio i da je to najbolja stvar koja mi se dogodila u životu.
I dalje to mislim i to ne zato jer nam je bilo toliko loše ili zato što je on bio toliko grozan, nego zato što sam u toj vezi i gotovo svakoj prije i poslije izgubila puno više nego dobila.
Da, ljubav nije niti bi trebala biti omjer uloženog i dobivenog, kalkuliranje i planiranje, no veze danas najčešće ispadnu upravo i samo to.
Temelj na kojem gradimo svaku vezu u našem životu nije dobar i čvrst, nekad je i jako truo, a da toga nismo ni svjesni.
Mi, ljudi, osim što često volimo patiti (da, baš ovo što piše – volimo patiti) tako volimo i misliti da je to nešto drugo, tuđe ili daleko bolje od onoga što imamo. Uvijek je nečiji auto bolji od našeg, nečija veza bolja od naše, nečiji posao bolji od našeg… Sve i da zbilja jest bolje tamo negdje na drugoj adresi, u našoj glavi je bolje jer ne znamo što stanuje na našoj adresi. Ne znamo što imamo dok to ne izgubimo i to je nepobitna činjenica.
Sigurno si u životu ne jednom vidio, čuo ili osjetio (nekad i na vlastitoj koži) nečiji “novi početak” nakon prekida, tragedije ili bolesti. Zašto se to događa da tek kada nešto izgubimo vidimo što imamo ili što smo imali? Zato što nam je fokus uvijek negdje drugdje, negdje daleko umjesto na nama samima. Ulazimo u veze i odnose kako bismo pobjegli od sebe umjesto kako bismo sebe dijelili i množili s nekim drugim. Prebacujemo energiju sa sebe na nekog ili nešto drugo. I onda se čudom čudimo kad tome dođe kraj i ne znamo kako opet krenuti.
Kako i da kreneš OPET kad ni prije nisi bio sam sa sobom u ljubavi?
Sjećam se da sam nakon tog sloma, koji me prosvijetlio, izgubila apsolutno sve. Nisam znala jesti, disati, većinu stvari sam odrađivala automatizmom, nisam znala što mi se zapravo dogodilo. Mislila sam da je svemu bio kriv on i njegov prekid sa mnom, ali nije. Ne svemu. Kriva sam bila ja što sam uopće toliko računala na neku drugu osobu i neku drugu stranu i što sam toliko uložila, a toliko malo dobila. Ostala sam u minusu, a trebalo je nekako, bez pomoći drugih, doći barem do nule.
I baš taj minus je onaj isti s kojim ljudi žive, a da nisu svjesni jer ga ne vide kao što vide minus na tekućem ili minus u termometru. S tim nevidljivim minusom kreću u novu vezu, radila sam to i sama, i opet se čude kako im nešto nije dovoljno, kako nešto ne valja ili zašto ne ide, a sve je naizgled savršeno? Zato jer je ta nova veza samo neki privremeni kredit kojim pokrpamo minus, ali kad dođe vrijeme otplate ponovno smo u minusu i to još većem nego smo bili u startu.
Kad kažemo da nemamo sreće u ljubavi mi to zbilja nemamo, ali ne u ljubavi s drugima nego u ljubavi sa samima sobom, jer odatle sve ide.
Sjećam se da sam svoje tijelo zavoljela tek kad sam ga skoro izgubila, kad više nije izgledalo kao moje tijelo i kad sam jedva čekala da vratim ono isto što prije nisam voljela. Bila sam budala i slijepa, nisam znala što imam. Isto mi se dogodilo i sa spavanjem, s mirom, mislima, prijateljima i poslovnim obavezama… Gdje je to sve nestalo? Nije to mogao oduzeti netko tko se predomislio, pa me više ne voli. To sam si sama oduzela kad sam prestala na tome raditi i kompletno se posvetila nekome tko nisam ja sama.
Voljeti sebe nije sebično niti bolesno. Voljeti sebe je nužno da bismo mogli voljeti ikoga i išta drugo.
Da, sigurno volimo neke ljude, a da ne volimo činjenicu da bismo na sebi neke stvari promijenili. Volimo ih, ali voljeli bismo ih jače i drugačije kad bismo bili onako zdravo ispunjeni. Kad ne bismo bili u minusu niti na nuli, nego u plusu. Kad nam veza ne bi bila bijeg od naših nezadovoljenih apetita sa samima sobom, nego spoj dvije ispunjene osobe koje tako postanu još ljepše i jače i još voljenije.
Ne postaješ bolja osoba ni zbog koga drugog, nego zbog sebe i jer ti želiš imati svoje vrijeme i trenutke sa sobom i onda ih, s vremenom, podijeliti s nekim.
Problem je i što najčešće obje strane budu u minusu i očekuju od druge strane da taj minus zakrpa. Taj odnos je u startu osuđen na propast, govorim iz iskustva. Ma koliko se mi voljeli, ja ne mogu pokrpati nekoga dok nisam sebe i onda na kraju, zakrpam nešto tuđih rupa, ali sebi napravim nove. I tako u krug. Stalno. Umori te više nego da si orao i kopao, a rezultata nema. Kod oranja barem vidiš razliku nego prije obavljenog posla.
Ljubav je da se umnožava, a ne da uništava. Ljubav nije isključiva. Voljeti drugoga ne znači ne voljeti sebe već voljeti se više nego ikad prije.
Do idućeg puta, zaboravi sve kalkulatore i planere, samo budi i voli. Sebe.
Zagrljaj,
A.
