Nisam zlopamtilo. Nikad nisam to ni bila. Kad sam bila mlađa, događalo se da se kao naljutim nešto na ekipu s kojom sam se igrala, pa kao odem i napustim ih. I onda sutra sve isto. Nije mi se dešavalo da pamtim, pa vratim. Nikad.
Često sam svjedočila potrebi da se vrati nekom nešto i to, kako kažu, istom mjerom. Da se, citiram, utjera nekom – jer je učinio nešto. Ni do današnjeg dana nisam skroz do kraja uspjela da razumijem tu potrebu.
Koje je i u čemu tačno leži ljudsko zadovoljstvo da uzvraća sranja drugom ljudskom biću?
Šta tačno mijenjaš u situaciji u kojoj, eto, vraćaš nekom nešto?
Hraniš li možda na taj način ego? Ili misliš da ćeš osobu da ‘naučiš reda’ time što joj ‘vratiš istom mjerom’?
Kako se mjeri to vraćanje? Imamo li nekakav plan i program vraćanja?
Šta ide za šta?
Jednom sam bila u situaciji da pomognem osobi koja je ni manje ni više nego – navijač. Vjerovatno isti onaj navijač koji bi mene, da je u grupi, lomio dok sam na prajdu. Ali šta da radim… Ja sam mu pomogla.
Pokušavala sam da se ljutim na nekoga zbog nečega. Meni to nekako ne ide od ruke baš. Prođe me ta ljutnja, koja je ionako kratko trajala.
Pokušavala sam i da se natjeram da glumim ljutnju, ali ni to mi stvarno ne ide.
Mislim da ispadam smiješna i neuvjerljiva.
Kao da sam vakcinisana protiv toga.
Ne znam ni kada ni kako sam to naučila. Ni od koga. Ni zašto.
Sve to, naravno, ne znači da treba da puštam stvari da se odvijaju bez inicijative i da dozvoljavam nekome da me gazi. Odradi se šta se mora odraditi i ide se dalje. Lagano. Bez tereta. Život teče dalje, nastavlja se bez obzira na to zamjeram li ja nekom nešto ili ne zamjeram nikom ništa. Život ne pita, ne zanima ga. On tjera svoje. I treba.
Koliko samo primjera imam oko sebe, primjera koji nisu u dobrim odnosima zbog stvari iz mladosti, iz prošlosti. Ljudi, kako vam se da nositi taj trn u sebi? Pa zar vas ne bode, zar vam ne smeta? Zar vas ne ometa u svakodnevnim radnjama? Da li je moguće da vas ne žulja taj trn?
Ja to vidim kao teret. A teret je nešto teško, naravno. Šta će mi težina takva?
Zašto da vučem težinu koja onda mene vuče?!
Neću da me steže.
Neću da me gasi.
Neću da mi stvara pritisak.
Neću da me sputava, blokira i koči.
Hoću da praštam.
Hoću da živim lagano.
Hoću, zapravo, da živim.
Bez muke, trna i gorčine.
Jer – ništa ne mijenjam.
Jer – tog nekog boli dupe za moju muku i težinu koju osjećam zbog njega.
Jer – ne da mi se to.
Jer – usmjeravam vrijeme i energiju na druge, meni pametnije i korisnije stvari.
Probaj i ti.
Prilično je jednostavno.
Besplatno je.
Donosi puno koristi.
I to ne znači da si super osoba, ne.
To samo znači da brineš za sebe i svoju guzicu. Spašavaš sebe. Pomažeš sebi.
Nije teško ne osjećati težinu.
Izvor: Lola magazin
