E, ovo sad nije tekst o mojim sličnim pošastima, koje će me, ako me samohrano majčinstvo ne desetkuje, a jeste u kombinaciji sa svim tim mojim nastojanjima da ostanem normalna i pokretna, već o jednoj pored koje dok trčim protrčim. Doduše, nije ni to bila pošast, samo trudnoća.
Tačnije, nije trudnoća, sama po sebi, već moje nastojanje da taj fenomen, inače prirodne prirode, pokušam olakšati na sve moguće načine i pripremiti sebe za ono što slijedi. Jeste – otvaranje 10 prsta i jeste – to da mi dijete prirodnim putem izađe iz one stvari. Što kažu da je to stvar, nemam pojma, al držaću se te iritantne floskule.
Elem, sad ovih dana dok trčim, jedan dio tog kruga pakla u parku vodi i pored zgradice u kojoj sam svojevremeno išla u školu za trudnice. Da se odmah razumijemo – ovo je pohvalna priča o školicama za trudnice, iako će se ozbiljnom i kritički nastrojenom čitaocu možda učiniti drugačije. Ne, ja volim te školice, kao mjesto gdje se okupljaju budući roditelji, mahom majke, jer, nekim čudom, očevi nam još ne ostaju u drugom stanju, još jedna poprilični glupa, ali upotrebljiva floskula, a to je jedno čudo neviđeno, jer u Bosni su sva čuda moguća.
Uglavno, tu se i ovih dana, taman kad ja odrađujem svoje trkačke krugove, okupljaju bezstažni roditeljski parovi, ali na dobrom putu da to uskoro postanu. Smiju se. Jeste smiješno kad ih gledam.
Buduće majke su mahom mlade, lijepe, zgodne, moderno obučene, takmiče se koja će zanosnije izgledati, jer, uvjerila sam se u to i sama, kad si trudan nekako glupasto počneš da vjeruješ da nisi baš lijep i zgodan. A jesi, trudnice su baš jedna zgodna, da tako kažem, sorta.
Foto: Boumen Japet / Shutterstock
I ove što ja srećem na ulazu u školu za trudnice su sve tako nekako zgodne, a partneri im izgledaju toalno bezbrižno. Lijep prizor mladih, budućih roditelja koji s nestrpljenjem čekaju da mama postane još zgodnija, pa da mogu da se vole. Ne pretjerujem, tako je.
Pošto sam sad otrčala podaleko od svrhe ovog teksta, vraćam se na stare staze svoje trudničke slave i želim samo da vam kažem da u tim školicama zaista mnogo toga korisnog i praktičnog čovjek nauči. Meni su, recimo, pomogli da shvatim da nisam luda i da to što je otac mog djeteta tokom prvih mjeseci moje trudnoće spavao sa nožem ispod jastuka, jer sam ga tih dana gledala kao žaba muhu, bila samo faza, preživjeli smo oboje, ja, doduše, ne garantujem da sam ostala normalna.
Sve u svemu, mrzila sam sve, ljude, život i samu sebe. U toj školici su mi objasnili da je sasvim u redu da ne budeš najsrećnija trudnica ikad, da je sasvim u redu da uopšte ne budeš srećna trudnica, već da je u redu da se osjećaš kako se osjećaš.
I buduće tate koje su tada, baš kao i sada, povremeno dolazili na časove, su kulturno obavijestili da kad prvi put uzmu dijete u naručje neće mu polomiti kičmu, iščašiti kuk i udaviti ga vlažnim maramicama. Da njihove ruke nisu bagave i da sve što radi mama mogu i oni. Samo da sa dojenjem ne pokušavaju.
Pokazivali su nam tada kako da povijemo bebu, kako da je kupamo, nosimo, dojimo, šta je potrebno da ponesemo u porodilište, kako da se pripremimo za dolazak kući s bebom, šta nam je potrebno tokom babina, kako da se zaliječimo od vaskolikih rana. Dolazili su psiholog, babica, pedijatar, ginekolog, patronažna sestra, sve u svemu, odškolovaše nas, naučiše sve što je potrebno i pustiše u bijeli svijet među bijele mantile.
Foto: titans / Shutterstock
A do tada da čekamo il da pukne vodenjak il ispadne čep ili da prepoznamo trudove, al da ne trčimo odmah u bolnicu, jer kad nas klistiraju i nabace na sto za porađanje nema više silaska dok dijete ne izađe.
Tako naoružana znanjem i sama sam se obrela jedne decembarske noći u rađaoni. Išlo je sve po planu i programu, baš kako su u školi rekli. Bijadoh čist školski primjer. Namjestila ja krevet svoj i krevetac, stavila nove posteljine, istuširala se, nigdje ne žurim, potegla ja torbu i pravac bolnica. Stigla taman na vrijeme samo da me ubace u rađaonu.
Preko puta mene, na zidu, sat. Ja sama u sali, niko se u to nedoba osim mene ne porađa, otišle i babice. Sjetim se ja kako treba da dišem, na svakih toliko, pa izdisaj. I sve ja to tako školski, razvija se situacija lijepo, boli, al to sam znala da me čeka i bez škole, izdržljivo je. Gledam na sat svako malo, samo da vidim dal ispravno dišem.
Ide to i ide tako, teče vrijeme, ja dišem, dok ne dođe do trenutka, a prepoznala sam ga jer sam išla u školu za trudnice, da je beba pokucala na vrata i to je sad to, prava igranka kreće. Unezvjerena, jer sad već umirem od bolova, kršim sama sebi sve po redu jer nikako ne stižem da ravnomjerno dišem, školski. A znam da je to potrebno, jer ću tako lakše da se porodim.
Kaže, udahni, broj do sedam, izdahni. Pa sve tako.
Foto: SweetLeMontea / Shutterstock
Kojih jebenih sedam?! Kad je to sve ušlo u grande finale, nisam se sjetila ni da postoji disanje, ni kakav broj, ni ritmika, ni bilo šta od svih tih jada kojim se naoružamo kad krenemo da se porodimo. Teorija je jedno, al, prc Milojka, kad nastupi praksa, kakvo crno disanje na sedmice?!
Majke mi, ja kad nisam umrla hvatajući ikakav vazduh između kontakcija koje su bile aman kao jedna. Kad da stignem izbrojati do bilo koliko, pa sve u rikverc, i kako? Kakvo crno disanje, gledam samo da preživim.
Gledam ja u onaj sat preko puta, vidim samo neke obrise, pomutilo mi se pred očima, osjećam da iz mene ne samo da izlazi dijete, već i duša,osjećam raspadam se, od pupka pa nadolje me više neće biti, al pokušavam jedan, dva, tri , četiri, pet, šest, sedam…
Taman kad sam pomislila to je to, nema šta, umrla sam, izađe duša od tri kile i dvjesto.
Kažem vam, školice za trudnice su divna stvar, kad preživiš disanje do sedam.
Piše: Jelena Pralica
Izvor: lolamagazin
