Otkucava sat, prolazi dan, mjesec, dva i tako prolazi vrijeme dok čekamo… Čekamo uvijek nešto i mislimo, samo što nije. Sačekaj još malo, brzo će. Promijeniće se… Čekamo da završimo fakultet. Čekamo ko će prvi prići, pa niko ne priđe. Čekamo pravo mjesto i vrijeme.
Piše: Karatina Ninkov
Čekamo da se zaposlimo, pa onda čekamo povišicu. Čekamo dovoljno novca. Čekamo brak. Čekamo dijete. Čekamo kad ćemo imati više vremena, a ako se vratimo nekoliko koraka unazad vidjećemo da kad smo ga imali i tad smo nešto čekali… A šta čekamo?
Čekamo upotpunjenje, čekamo sreću i uvijek je očekujemo spolja, sa strane, čekamo pravo vrijeme za akciju. A tako je glupo što bilo šta i bilo koga čekamo. Čekanje donosi neizvijesnost, umara, ubija kreativnost, srozava samopouzdanje… Od čekanja, nema ništa. Čekanje je gubljenje vremena.
Jedvačekanje je nešto sasvim drugo… Nešto posebno i prelijepo! I želim da jedvačekam svaki dan koji dolazi, a ne da ga mrzovoljno čekam, pa onda da odbrojavam minute kad će proći, jer taj dan nije poseban ili nije došao u pravo vrijeme…
Pravo vrijeme nije prošlo, neće ni doći, pravo vrijeme je upravo sada kada želimo nešto i razmišljamo o tome, kada maštamo. A kada smo posljednji put maštali onako iskreno, dječije, bez stega sadašnjosti, realnosti? Davno… Ne maštamo i ne ostvarujemo svoje želje, jer čekamo. I ako pokušamo da se zamaštamo sami se obuzdavamo umišljanjem, preračunavanjem, pretjeranim analiziranjem i pitanjem: “Da li je to što maštamo realno?”!
Pa maštamo, pobogu – ne mora da bude realno, tačno i izvodljivo! Ne mora da bude u pravim bojama, oblicima, šablonima… To je samo naše, intimno i može biti po našim mjerilima. Potrebno je samo malo opuštanja, oslobađanja, vjere i vilinske prašine i ta daaa… Mašta je pokrenuta.
Do sljedećeg jedvačekanja…
Tvoja K.
