Vrlo, vrlo često čujemo kako je film dobar, ali da je knjiga genijalna ili bolja i da se obavezno treba pročitati. I zaista, to uglavnom tako i jeste. Međutim, ne kada su ovi naslovi u pitanju.
Nezahvalno je isticati kvalitet filma nad knjigom, pogotovo kada oba imaju prefiks: remek.
To upravo i jeste slučaj sa naslovima sa naše liste.
Sticajem okolnosti, ovi prvi su ostali bolje upamćeni, priznatiji i hvaljeniji, kako od strane publike, tako i od kritike. U tekstu koji slijedi analiziramo zbog čega pojedine filmske naslove krasi epitet ”bolji od originala”.
U ovom slučaju original je knjiga na osnovu koje je snimljen film, ali je ekranizacija likova i radnje i te kako nadmašila pisanu verziju.
A Clockwork Orange, Stanley Kubrick, 1971.
Zasnovan na: A Clockwork Orange, Anthony Burgess, 1962.
Ako bismo jednom riječju morali da opišemo kako književnu, tako i filmsku Pomorandžu, onda bi to svakako bila: kontroverza. Činilo se, ipak, da je ova druga izazvala veću pometnju. Nakon premijere, Kubrick je optužen za promovisanje nasilja i silovanja. Film je ubrzo povučen iz britanskih kina i to na zahtjev samog reditelja, a sve kao posljedica smrtnih prijetnji upućenih njegovoj porodici. Prateći jednog od najlukavijih siociopata u historiji kinemtaografije, Kjubrik nas vodi u srž nasilja, ne štedeći nas ni najmanje. Koliko je ova karakteristika filma danas razlog njegovog svrstavanja u najbolja ostvarenja filmske historije, toliko je te 1971. godine bila uzrok opšteg negodovanja javnosti.
Osim publike, negodovao je i sam Antony Burgess. Ne samo da mu je Kubrick ostao dužan novac za autorska prava i da ga je ostavio da se sam suoči sa udarom kritika, reditelj je izbacio i posljednje poglavlje knjige, u kome je glavni lik Alex konačno spoznao ono ljudsko u sebi i riješio da se odrekne nasilja. U Kubrickovoj verziji ovakva vrsta spoznaje se nikada nije desila. Godinama kasnije, Burgess će napisati pozorišnu verziju Pomorandže na čijem se početku pojavljuje lik koji neopisivo podsjeća na Kubricka. Istog lika, Alexova banda mučki prebija.
The Exorcist, William Friedkin, 1973.
Zasnovan na: The Exorcist, William Peter Blatty, 1971.
U deset kategorija, za koliko je bio nominovan za nagradu filmske Akademije, Exorcist je osvojio Oskara u dvje: najbolji zvuk i najbolje adaptirani scenario. Ova druga je bila i više nego očekivana, s obzirom na to da je pisac romana na kojem je zasnovana filmska saga o zaposednutoj tinejdžerki Regan, bio upravo i scenarista istoimenog filma. Biće to saradnja koja će dovesti do jednog od najzastrašujućih momenata u filmskoj historiji. Po mnogim listama, ni danas nema naslova koji bi mogao da ‘’primiriše’’ scenama iz Friedkinovog djela s početka 70-ih, barem kada je momenat straha u pitanju.
Ovo je jedan od rijetkih filmova čije scene prevazilaze maštu gledalaca, odnosno čitaoca istoimenog djela. Friedkin se potrudio da svojoj publici pruži do tada nezamislivo, poput scene u kojoj Regan masturbira, koristeći se krstom. Upravo u ovoj dozi odvažnosti, i dalje nezamislivoj u kinematografiji 70-ih, leži razlog svrstavanja ovog filma u jedan od najboljih svih vremena.
U istom razlogu nalazimo i pokriće za proglašenje ovog naslova boljim od knjige na osnovu koje je nastao. Da se radi o istinski kvalitetnom ostvarenju, svjedoči činjenica da je upamćen kao prvi horor film nominovan u kategoriji “Najbolji”, na dodeli nagrade Oskar. Ujedno, po zasluzi, ušao je u top 10 filmova svih vremena, ali se našao i na vrhu neslavne liste najvećih misterija Holivuda sa čak 9 smrti članova ekipe koja je učestvovala u snimanju.
The Godfather, Francis Ford Coppola, 1973.
Zasnovan na: The Godfather, Mario Gianluigi Puzo, 1969.
‘’Daću mu ponudu, koju neće moći da odbije’’, reći će junak Puzovog romana i Coppolinog filma, don Vito Corleone. Naizgled usputna rečenica, koja se tek provukla u zapisu Maria Puza, u Coppolinom ostvarenju iz 1973. godine i u interpretaciji Marlona Branda, postaće jedna od najkultnijih replika svjetske kinematografije. Upravo taj momenat izvanrednosti postigut triom, koji su činili dobar reditelj, sjajna glumačka ekipa i vrhunski scenario, učinili su da The Godfather ostane upamćeniji kao ostvarenje sedme umjetnosti, a ne književnosti. Uz note Nine Rot, nastaće djelo koje se i danas bori za titulu najboljeg filmskog ostvarenja ikada.
U dotadašnjim filmovima krinimalističkog žanra, uglavnom smo na mafiju gledali iz ugla odbačenog autsajdera. U slučaju The Godfathera, mijenjamo percepciju i posmatramo je kao odgovor na sve rašireniju korupciju američkog društva.
Inteligentni dijalozi stvoriće od ovog filma malu zbirku mudrosti, koje će naći primjenu u svakodnevnom životu. O kom vidu uticaja se radi, svjedoče i hroničari mafijaških dešavanja iz sredine 70-ih, koji su opisivali velike mafijaške bosove, kako se nakon odgledanog The Godfather/a, mijenjaju u svom obraćanju i ponašanju, ugledajući se na Don Vita i Michaela Corleonea.
The Silence of the Lambs, Jonathan Demme, 1991.
Zasnovan na: The Silence of the Lambs, Thomas Harris, 1988.
Negdje u unutrašnjosti Sjedninjenih država, u kinu u kojem se prikazivao najnoviji hit The Silence of the Lambs, film je neprimijećeno gledao veliki Antony Hopkins. Nakon posljednje scene, nagnuo se do žene na sjedištu ispred i glasom Hannibal Lecter upitao: “Kako vam se dopao film?”, žena je istog trenutka pala u nesvijest.
Nismo sigurni koliko možemo da vjerujemo u istinitost ove anegdote, ali zato sa sigurnošću tvrdimo da je ovaj film jedno od remek-djela kako književnosti, tako i kinematografije. Ipak, uspjeh koji je film doživio kako među kritikom i publikom, tako i sa brojem prestižnih nagrada (jedan od tri filma koji je osvojio Oskare u svih pet glavnih kategorija), uticao je da se nađe na našoj listi filmova koji su zasjenili knjige na osnovu kojih su nastali.
Ovo ostvarenje je stvorili novu dimenziju trilera. Verbalno i umno nadigravanje koje dovoljno otkriva, ali ništa ne objelodanjuje, postalo je tražena komponenta dobrog filma pomenutog žanra. Sa samo 16 minuta svoje pojave u ulozi Hannibal Lecter, Antony Hopkins će ostvariti ulogu svog života, tumačeći jednog od najozloglašenijih filmskih likova. Tog istog Lectera, američki filmski institut proglasiće najboljim filmskim negativcem svih vremena, a sam film jednim od 100 najboljih snimljenih u prethodnih 100 godina. Jodie Foster, ostvariće podjednako zapaženu ulogu FBI agenta, koji je inspirisao lik jedne od najpoznatijih TV agentkinja, Scully iz The X-Filesa. Foster je osvojila Zlatni Globus i Oskara, čineći sa Hopkinsom jedan od najuspješnijih parova u filmskoj historiji.
Gone with the Wind, Victor Fleming, 1939.
Zasnovan na: Gone with the Wind, Margaret Mitchell, 1936.
Činilo se da će popularnost djela Margaret Mičel (Margaret Mitchell), koje je u samo prvoj godini štampanja prodato u više od 1.300.000 primjerka, biti teško nadmašena. Tako, međutim, nisu mislili čelnici Selznik International Pictures-a, koji su samo mjesec dana nakon prvog izdanja pomenutog romana otkupili prava na njegovu ekranizaciju. Naredne tri godine protrekle su u potrazi idelane Skarlet O Hare (Scarlett O'Hara), u težnji da se od MGM studija ‘’pozajmi’’ Klark Gejbl (Clark Gable), i što bolje utroši budžet od enormnih 3.9 miliona dolara.
Kada je tog juna 1939. godine završeno snimanje jednog od najambicioznijih projekata dotadašnjeg filma, svi su očekivali njegov veliki uspjeh. Međutim, niko nije mogao ni da pretpostavi o kakvom će trijumfu biti riječ.
Dvocifren broj Osakara, astronomska zarada i nosilac titule jednog od najvećih filmskih spektakla, kako u to ij, tako i za čitav kasniji period filmske historije, svjedočili su o vanserijskom ostvarenju. ‘’O tome ću misliti sutra”, rečenica kojom Skarlet otpozdravlja svoj bol, nakon više od 4 sata duge sage o događajima na imanju Tara, postala je jedna od najslavnijih filmskih replika, ali i primer životne filozofije. Danas, 74 godine kasnije, Klark i Vivijan Li i dalje predstavljaju jedan od najuzbudljivijih parova velikog platna, a sam Vihor jedan od najautentičnijih primjera veličine sedme umj
etnosti.
Izvor: Stil.rs
