Uvijek će postojati ljudi koje nazivam drugim domom. U sebi sam izgradila dom u kojem je (ponekad) teško živjeti. No, konačno imam mjesto kojem se uvijek rado vratim. Ono što nekada nisam znala i ono što me nekada izjedalo, danas više ne postoji.
Još kao sasvim mala djevojčica shvatila sam da se razlikujem od druge djece. Razlike najprije ponesemo iz doma. Moji roditelji nikada nisu išli u crkvu i sjećam se kako su mi druga djeca predbacivala zbog toga. Na pitanje zašto mi ne idemo u crkvu, odgovorila sam da se mi molimo na groblju. Danima me mučilo pitanje zbog čega je bitno gdje se tko moli. Nakon nekog vremena, postala sam redovita na nedjeljnim misama. Moji odlasci na mise trajali su nekoliko godina. Shvatila sam, onda, da ne želim biti dio mase koja je govorila jedno, a radila drugo. Odbijala sam primiti sakrament Svete potvrde. Krizmana sam na silu. Još tada sam znala da se ne uklapam među svoje vršnjake.
Nedavno sam pronašla svoj dnevnik iz osmoga razreda i poželjela sam vratiti se i reći si da će sve biti u redu. No, iako sam tada slušala glazbu za koju moji vršnjaci nisu čuli, nosila martensice koje sam uzela sestri, vidjela i doživjela stvari za koje moji vršnjaci nisu ni znali da postoje, bila sam uvijek omiljena u društvu. Uvijek sam branila druge, puno sam govorila i uvijek sam bila prva u svemu. Sve ću to ponijeti i u srednju školu, no osjećaj nepripadnosti uvijek će me pratiti. Zbog toga osjećaja, često ću mijenjati društva. Uvijek bih se iznova razočarala. Nikada me nisu razočarali ljudi s kojima sam se družila. Voljela sam ih svim srcem i htjela sam biti dio njihove male zajednice. Uvijek bih razočarala samu sebe. Dolazila bih doma i ostajala budna do dugo u noć, pitajući se zbog čega osjećam to što osjećam.
U srednjoškolskoj dobi miješala su se ta dva osjećaja – duboka ojađenost zbog osjećaja nepripadnosti i potpuna apatija zbog istog. Nekada sam voljela biti sama na svijetu. Ništa mi nije predstavljalo problem. Ljudi bi me vrlo lako zapamtili zbog onoga što sam nosila na sebi i zbog načina na koji sam govorila. No, nekada me sve to izluđivalo. Pronalazila sam kriva rješenja za nešto što zapravo ni nije predstavljalo problem.
Kasnije, kada sam došla u godine u kojima sam se trebala praviti da sam odrasla, godine u kojima su moji vršnjaci navodno znali što će sa svojim životima, godine u kojima su moji prijatelji imali ozbiljne veze koje će završiti brakom, ja sam i dalje bila ja. Moji su se postupci uvijek objašnjavali slijeganjem ramenima, dubokim udahom i mojim imenom koje je druga osoba izgovarala u trenutku izdaha. „Nina“, govorili bi moja sestra i otac. Drugog objašnjenja nije bilo za stvari koje sam radila, stvari koje su njima bile neshvatljive. Trenutci slabosti i neprihvaćanja same sebe dovodili su me do odabira krivih partnera kojima bih se uvijek potpuno predavala. Iz takvih sam veza izlazila povrijeđena i dugo bi mi trebalo da pokupim sve svoje razbijene dijelove s poda. Osjećala sam neobjašnjivu potrebu da se moji partneri svide mom društvu koje to nikada nije ni bilo. Tražila sam odobrenje od osoba koje će mi vrlo brzo postati ništa. A danas?
Danas sam puno mirnija dok se promatram u ogledalu. Danas ne tražim njihovo odobrenje. I dalje sam druželjubiva. I dalje sam glasna. I dalje pričam sa svima. Naučila sam dozirati druge ljude. Naučila sam ne miješati njihove živote s vlastitim. Naučila sam da su se naši putevi uvijek razilazili te da se možemo sresti negdje na pola, a kasnije rastati bez suza. Nakon takvih susreta, više nisam doma dolazila uplakana. Više nije bilo bitno. Više nisam osjećala potrebu biti nešto za što nisam ni stvorena.
Danas se lako vraćam u prošle dane. Promatram se u situacijama koje su mi nekada predstavljale problem. Dolazim s tuluma koji me potpuno izmorio. Odjednom poželim skinuti šminku koju već godinama ne nosim na licu. Većinu sam vremena bila isključena iz razgovora jer ne poznajem jezik kojim oni govore. Sjedim na podu i tužna sam što nisam djevojka koja koristi različite kreme za različite dijelove tijela. Tužna sam jer moje riječi svi shvaćaju olako.
Dolazim s tuluma koji me potpuno izmorio. No, ovoga sam puta umorna od plesa. Umivam lice koje ne poznaje šminku barem pet godina. Nosim osmijeh umjesto pudera. Sretna sam što na njega ne stavljam kremu koja se razlikuje od one koju nanosim na ruke. Sretna sam što nemam potrebu pronaći se u njihovim pričama. Svoje priče držim za sebe. Ovog ih puta volim još više. Shvatila sam da ću uvijek biti osoba koja će poznavati puno ljudi, osoba koja će se kretati kroz gomilu društava. Shvatila sam da ću uvijek biti osoba koja nikada neće imati društvo. No, uvijek će postojati ljudi koje nazivam drugim domom.
Autoica: Nina Bljak
Izvor: lolamagazin