Priznajem javno, nisam od onih frajerica koje u crnoj knjižici vode evidenciju o tome čiji red je da prema Zakonu Inata i Žena s Ćoška prvi pošalje poziv za kafu.
Više sam od one brzopotezne život-je-prekratak ekipe koja funkcioniše po principu: „Ajmo? Ajmo!“ Možda život zapravo uopće nije zamišljen tako jednostavno kao 2 i 2, ali meni se eto nekako sve češće čini da je zamišljen upravo tako. Tako da se ne odričeš olako malih kafenih vječnosti s dragim ljudima jer ti se eto baš nešto tjera inat, jer moraš iste sekunde oprati suđe, jer posao koji imaš ne može pričekati baš ni do navečer, jer traje serija, jer nemaš što obući, a ti naivno misliš da ionako imaš sve vrijeme ovoga svijeta za nadoknaditi one male slatke trenutke što se pišu direkt u srce. Baš kao da ga stvarno imaš.
Sutra ćete na kafu, ako ne sutra onda iduće sedmice. Početkom idućeg mjeseca najkasnije. Sredinom, eventualno.
„Žalit ću do kraja života što nisam 14.12. oprala suđe do 14 sati“, rekla je nijedna osoba nikad, ali: „Žalit ću do kraja života što nismo toga dana popili skupa finu Lavazza kavu“, izustilo nas je puno. Pa nam sve nešto naopako jer nakon te spoznaje, svijet postane nekako gorak. Pa nam sve nešto život kriv. Pa nam sve nešto drugi krivi.
Ne znam kako se naziva to međuvrijeme u kojemu mi ljudi provedemo cijeli život čekajući sreću i lijepe trenutke, ali već dobro znam da nam se prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, raziđu putevi s nekim dragim ljudima.
A mi ostanemo stajati na mjestu i pitamo se bi li što bilo drugačije da smo stali na loptu, prestali voditi evidencije, ostavili poslove, mailove i treninge na trenutak po strani i poslali taj poziv za kavu. Da smo zastali i prevrtjeli s dragim ljudima oko vruće šolje kafe sve muške i ženske teme, saznali kako su im prošli ispiti i popamtili one male želje što im se motaju po glavi, a koje ćemo im spretno za koji mjesec poturiti za rođendan. Mali trenuci koji od tmurnog svijeta rade loptu šarenu.
A sve one svakodnevne stvari kojima nema kraja, sve te prazne fraze iz svijeta nas tobože pametnih odraslih o inaćenju ili o neodgodivom poslu, odavno ne drže vodu. I tako su sramotno male naspram onoga trenutka kada ti stvarnost lupi hladni šamar osvještenja i nauči te u sekundi da su svi oni koji su ti govorili da imaš sve vrijeme ovoga svijeta samo blefirali. Pa se meni odavno nekako više ne da živjeti život zbog kojega ću se jednoga dana pitati „što bi bilo kad bi bilo“, o kafama koje su ostale nepopijene, o pričama koje su ostale neispričane i o ljubavima koje su ostale nedorečene samo zbog neimanja vremena. Zbog crnih knjižica i evidencija. Zbog neshvaćanja da naš svijet ne odlazi kvragu zbog ekonomije, krize ni politike nego je, kako reče Julijana Matanović: „počeo ići kvragu onoga trenutka kada smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kafu.“
Čini mi se ponekad da bismo negdje tamo između onih podsjetnika za rokove, obaveze, termine, za sretan dan i za sretan život trebali spretno „podvaliti“ sami sebi negdje te riječi k'o neke male ikone.
Da, znam da šef nema previše razumijevanja, da se suđe gomila, da je svekrva neuračunljiva, da računi pristižu baš svaki mjesec, da je svijet u krizi i da je dan od jutra krenuo nizbrdo. Ali znam da je uvijek svakoga jutra iznova tako i da, ako si uskratiš trenutke s dragim ljudima, malo toga će ti ostati, ma koliko puno svega drugoga imao. Jer život nema previše smisla ako u 24 sata ne možeš malo stopirati poslove i probleme, pribjegavajući negdje na sunčanoj terasi pod ramena nekim svojim ljudima zbog kojih ćeš navečer zaspati sretan i namignuti tamo negdje gore prema nebu. Treba nam više toga.
Autorica: Katarina Marjanović (24sata.hr)
Jer kada jednoga dana zastaneš i napraviš računicu, a život staviš crno na bijelo pa sam sa sobom uz šalicu neke svoje Lavazze podvučeš crtu da razabereš sve ono što je od života ostalo, neće se ni trena računati to koliko puta si suđe oprao iste sekunde nakon ručka ili koliko puta si obrisao prašinu još dok je u zraku bila.
Računat će se samo to koliko uspomena si stvorio s dragim ljudima. Računat će se neki osmjesi što si ih preko usana razvukao sebi i drugima, računat će se neke nježnosti, nečija ramena i kosa i neka sunčana terasa. Računat će se neke male vječnosti što ste ih skupa stvorili negdje po putu.
Računat će se i onaj gorak okus spoznaje da nisi popio kavu s nekim dragim, a htio si, više od svega. I zakasnio, kao i mnogi prije i poslije. Pa ako se već ideš inatiti, zainati se samo oko toga da ćeš danas popiti tu kavu s nekim dragim, ma kakve kiše, snjegovi i ledovi padali s neba, ma koliko tramvaji kasnili, ma kakvi računi, mailovi i problemi pristizali. I ma kakvi nesporazumi se ovih dana uvukli između vas. Jer lijepe trenutke ne duguješ ženama s ćoška, inatima, životu i neimanjima vremena. Duguješ ih sebi. I duguješ si ih puno. Jer život je prekratak za išta drugo, za sve crne knjižice, evidencije i za sva neimanja vremena ovoga svijeta. Ali nikada ne bi trebao biti prekratak za šalicu kave s dragim ljudima. Jer to je jedan od onih čarobnih trikova kako od ovoga prekratkog i prolaznog života stvoriti neke svoje male slatke vječnosti kojima ni vrijeme ni sve krize ovoga svijeta ne mogu baš ništa.
