Ako nisi na društvenim mrežama pokazao ljubav, ti kao da ne voliš.
Ako nisi objavio mjesečno fotografiju sa djetetom, kao da ga nemaš.
A ako svakodnevno to objaviš, svijet će dodijeliti orden i reći da si najbolja mama na svijetu.
Neće!
I koga briga za svijet, ako si ti stvarno dobar roditelj. Dobar partner, radnik, kolega ili saradnik. Došli smo u fazu života kada sve što radimo moramo pokazati, objaviti, označiti, osvijetliti do krajnje granice privatnog čineći ga javnim.
A gdje su vaše fotografije iz djetinjstva? U albumima, u krugu porodice. Lijepo je imati uspomene i stvarati ih, ali za koga ih stvaramo time što direktno iznosimo sve na javnu površinu, ne razmišljajući o tome šta će to dijete misliti o tome kad poraste?
Društvene mreže su mjesto gdje je lako biti bilo ko. Neki će glumiti ljepotu, drugi dobru zabavu, a neki dobre prijatelje, ali realne šanse da znamo namjere svih tih hiljada ljudi su ravne nuli. Ko tu može zloupotrijebiti fotografije? Svako. I ne, ne mislim da je povjerenje shareabilno koliko i fotografije koje svakodnevno kačimo tamo.
Nekad smo žudili za onim trenucima u kojima smo sami, bez da i najbliže osobe znaju šta i s kim radimo. Danas smo živi onoliko koliko objavljujemo. A neka, svi smo valjda svjesni i punoljetni. Ali djeca nisu. I ja prva da sam to dijete ne bih htjela da moje lice, noge, prsti, vrtić, škola i odjeća budu svakodnevna objava moje mame. Ne zato što je ne volim, već zato što ne mogu odlučiti.
Nije dijete privjesak, da ga radi pokazivanja nosiš.
Nije ni partner.
Ali nisam ni ja osoba koja će to nekome reći. Ali evo ipak sebi kažem. I tom nekad budućem djetetu. Budućem čovjeku, ali i svakom ko će mi u životu bitan biti.
Nisi moje vlasništvo.
Ja te ne posjedujem i ne odlučujem o tebi.
Odlučujemo zajedno o svemu.
Uspomene stvaramo, ali za sebe i naš krug porodice, koji valjda zato i postoji kao krug, a ne kao arena u koju su svi dobrodošli.
Što više dijelimo, manje ostaje. Osim kad je riječ o dobrim djelima, ljubavi i sreći. Ali ako dijelim privatno, nastojeći da imam ostatak privatnosti, neće je biti. Naročito danas, kada je sve teže sačuvati išta od etikete „označeno“ „objavljeno“ „Podijeljeno“.
Svoje ne dijelim, ne zato što se plašim da nemam, već zato što ne želim doći u situaciju da gubim.
Povjerenje onih koji mi mnogo više znači od stotinu lajkova na njihovoj fotografiji.
Uspomene su ono što čuvam.
