…Moja devojčica… Nije kao drugi… Kad poraste, pitaće me: „Zašto nisam kao drugi?” Kad se rodila… To nije bilo dijete, već živa torbica, zašivena sa svih strana, nijedne rupice, samo otvorene okice. U medicinskom kartonu piše:
„Devojčica, rođena s mnoštvom kompleksnih patologija: aplazija anusa, aplazija vagine, aplazija levog bubrega”…
Tako to zvuči na naučnom jeziku, a na običnom, ni pišice, ni guze, jedan bubreg… Drugi dan po rođenju nosila sam je na operaciju. Otvorila je okice, kao da se nasmiješila, pomislila sam, hoće da zaplače. O, Gospode, ona se smiješi! Takvi kao ona ne žive, odmah umiru.
Nije umrla, zato što je volim. Za četiri godine – četiri operacije. Ona je jedino dijete u cijeloj Bjelorusiji koje je s tako kompleksnom patologijom preživjelo. Mnogo je volim. (Zaustavlja se.)
Više neću moći da rodim. Neću se usuditi. Vratila sam se iz porodilišta: muž me noću ljubi, a ja sva drhtim, ne smijemo. Greh je. Strah me je. Čula sam kako ljekari pričaju:
„Djevojčica se nije rodila u košulji, već u panciru. Kad bi pokazali na televiziji, nijedna majka ne bi rađala.”
To oni o našoj djevojčici… Kako poslije toga da se volimo?!”
”Ona sada ništa ne razumije, ali jednog dana će me upitati zašto je takva, zašto nije kao i svi. Zašto je neće zavoljeti muškarac? Zašto ne može da rodi dijete? Zašto joj se nikada neće desiti ono što se dešava leptirima… pticama, svima, samo ne njoj? Htjela sam… Morala sam da dokažem.
Da, htela sam da uzmem uvjerenje… Kad poraste, neka zna da mi, muž i ja, nismo ništa krivi. Nije kriva naša ljubav. (Opet se trudi da ne zaplače.) Četiri godine smo ratovali. S ljekarima, s činovnicima… Trudili se da nas prime u visoke kabinete. Tek su mi poslije četiri godine izdali uvjerenje kojim se potvrđuje veza jonizujućeg zračenja (u malim dozama) s njenom strašnom patologijom. Četiri godine su me odbijali tvrdeći: „Vaša djevojčica je invalid djetinjstva.”
Kakav je ona invalid djetinjstva? Ona je invalid Černobila.’
Svetlana Aleksejevič – Černobiljska molitva
