Piše: Zineta Mutapčić
Kad smo učili abecedu i azbuku naučili smo i da je Vuk Karadžic rekao “čitaj kako piše”. Tad smo to shvatili doslovno. Slovo po slovo, riječ po riječ, čitaj kako piše. Kako smo rasli i shvatali da osim našega, tada srpsko-hrvatskoga jezika postoji i more drugih, smijali smo se, jer, čuj, kako da čitam kako piše ‘hello, how are you?’ Kako god, godine prođoše, nekog iskustva se nakupilo i došlo vrijeme da shvatimo šta je zapravo čika Vuk htio reći. Svjedok sam svog prošlog teksta koji je postavio puno pitanja a shvaćen je kao napad i provokacija.
Možda zato što je napisan u vrijeme polemike oko KurCove izjave, možda zato što dira u religiju koju ne daj Bože da neko smije pomenuti u kontekstu koji nije propisan i dozvoljen, možda zato što dira u sujetu.. kako god, bez potrebe za opravdanjem, žao mi je što nije shvaćen baš onako kako je napisan. Naravno, problem je što sam ja na sva zvona pisala o tome, a ne bi bio problem da sam ja nepoznatu ženu uhvatila za ruku i pitala je: ‘jel bona, sto ti to tako?’ Pa neka, svako ima pravo da misli što želi i shvata stvari kako mu njegovi vidici dozvoljavaju. Isto kao što ja imam pravo da pišem, i pitam se.
Ali da se vratim na Vukovu poznatu.. koliko puta smo donijeli pogrešnu procjenu, pogrešan zaključak jer smo iz nečijeg odgovora, nečije izjave pročitali između redova nešto sasvim drugo? Sjetih se one što je po internetu kolala, kada je momak bio nikakav prilikom razgovora s djevojkom. Na njegov odgovor da ona ništa nije kriva za njegovo neraspoloženje, ona je razvila milion varijacija na temu a on bio nikakav jer je njegov tim izgubio utakmicu. Pa ti to tako i dodje u većini slučajeva.
U našim glavama već unaprijed imamo priču i ponašamo se u skladu s njom, bez da objektivno sagledamo šta je neko zaista htio reći. I sama se masu puta uhvatim kako u odnosu sa svojim mužem čitam nešto među redovima bespotrebno a čovjek jasno i otvoreno rekao šta je i kako je. I tu se hvatam za onu da problem nije problem dok ga mi ne vidimo kao problem.
Ta percepcija, to viđenje stvari u mnogo čemu određuje naše reakcije, raspoloženja i stanja bitisanja. Kad bismo samo malo objektivnije posmatrali stvari, bez uplitanja sopstvenih emocija, mišljenja, svijet bi bio drugačiji. Jer sve ono kako ja vidim, ne znači da ti vidiš isto. Što je meni strašno, tebi može biti sasvim prihvatljivo. Zato ubuduće pokušaj nekoga saslušati šta zaista želi reći a ne slušati ono što želis čuti.
* Kolumne objavljene na ovom web site-u ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije Ženski.ba
