Svakodnevno putujem autobusom. U oba pravca. Pet dana sedmično. U tom autobusu sretnem i vidim jako puno žena. Više nego muškaraca. Kao da je više žena zaposleno. Ili pak manji broj žena vozi auto. Kako god, vrlo često sam svjedok odmjeravanja, klasičnog mjerkanja. Lijepo prođe kraj tebe pa te odmjeri od glave do pete, razmišljajući o ko zna čemu, tvojoj odjevnoj kombinaciji, (ne) vitkoj liniji, procjenjuje čime bi se mogla baviti… Oh, moglo bi tu biti milion kombinacija.
Lijepo me podsjeti na rečenicu na koju nedavno naiđoh na Facebook-u. Djevojčice se takmiče među sobom a prave žene se podržavaju, motivišu, inspirišu. Pa se još ljepše zapitam, čemu suparništva, takmičenja i ljubomora među ženama? Lično se ne sjećam da sam imala takvih iskustava. Osim možda takmičenja ko je bolje uradio kontrolni rad. Valjda. Ne služi me sjećanje najbolje. Ali kako nikada nisam bila od onih djevojčica, djevojaka koje se mogu pohvaliti novom odjećom, šminkom, momkom, valjda zato nisam ni ulazila u konflikte. Barem ne da znam da je to to.
Svejedno, mi žene smo čudne Božije rukotvorine. Sposobne za svaku stvar na svijetu a tako sujetne, nesigurne, željne takmičenja, dokazivanja. Vrlo rijetko sretnem, upoznam, doživim ženu koja ne pokaže ovakve odlike. Vjerujem da se i meni nekad omakne. Ali u krugu bliskih prijateljica imam one koje ne strahuju od mene, koje su sa mnom radi mene. Vjerujem u to. Valjda ti život iskleše takve osobe pa ako dovoljno otvoriš oči držiš da su ti one dovoljne. I jesu. Jer koliko njih poznajemo? Koliko njih nam se obraćaju sa “draga”, “ljepotice”, “srećice”… A jesmo li sigurne misle i tako? Ili se iza tih slatkih riječi krije trač sa drugom srećicom, ljepoticom? Da li bi nam srećica pomogla kada nam najviše treba. Da li bi nas bez bojazni predstavila svom partneru? Da li bez osvrtanja oko sebe, gledajući hoće li je ko primjetiti, sa nama prošetala gradom i popila kafu ako nismo po posljednjoj modi? Da li bi dozvolila da se naša djeca druže ako nismo iz istog “staleža”? Da li bi bila sretna zbog našeg postignutog uspjeha?
Mogla bih nabrajati masu pitanja. Mnogo je načina da isfiltriramo one prave istinske, što su godinama uz tebe bez obzira gdje su i šta rade jer, žene to mogu biti. Žene mogu sve!!! Koliko je žena u udruženjima oboljelih od raka! Koliko je žena u udruženju za podršku majkama! Koliko je žena u udruženjima za podršku ovoga ili onoga! Sjetim se pojedinih žena koje su u nekim vremenskim nepogodama organizovale prijatelje, poznanike, ljude dobrog srca da pomognu evakuacije, obezbjede hranu, kućne potrepštine.
Pa koliko žena je pomoglo da se pojedine žrtve porodičnog nasilja sklone u sigurne kuće, nađu svoje utočiste! Takve žene su žene vrijedne za prijatelje. Žene koje nesebično hrle da te saslušaju, da ti pomognu, da ti pruže rame za plakanje, bez vještačkog osmijeha, lažnog izraza saosjećanja na licu i straha da će joj ostati manje nečega. Žene koje u sebi nose emociju, iskrenost, jednostavnost, velikodušnost. A ne trče za prestižnim banalnostima, bogatstvom, titulom. Jer sve je to prolazno. A i ne mora biti prolazno, čemu lažni sjaj i druženja sa upitnikom ako nisi sigurna ko je preko puta tebe? Moras li biti vučica? Vrijedi li živjeti u sumnji.
