Pakujem stvari za svoj eurotrip i u silnom uzbuđenju pred polazak prema prvoj tački – Berlinu, razmišljam! Ovo će se vjerovatno pokazati kao jedna od ključnih tačaka u mom sazrijevanju, upoznavanju sebe i svojih mogućnosti. Ali dok ne dođe vrijeme za sumiranje utisaka i evaluacije ovog „poduhvata“, ispričaću vam ono što mi je sad na umu.
Zaista (ali zaista!), strašno poštujem uspješne i sposobne žene. Na različitim životnim poljima. Podjednako cijenim onu koja je stručnjakinja u poslu kojim se bavi, onu koja je od svoje djece napravila uspješne ljude i naučila ih kako se bude čovjek, kao i onu koja se bori za više ciljeve ili za druge ljude i uspijeva dobiti te bitke. Svakoga sretnim čini nešto drugo, a uspješna žena bi trebalo da je sretna. I ne mora značiti da jedna žena ne može biti sve ovo što sam nabrojala. Može i jako često jeste. Kapa im do poda i gromoglasan aplauz.
Mnogo je uspješnih, ostvarenih žena, a još više onih kojima su one uzori i koje se trude učiti iz njihovih primjera.
Kada bih tražila konkretan ženski uzor, nisam sigurna da li bih uspjela. Jedini izuzetak je ova jedina koja mi je ustupila privilegiju da je zovem majkom. Valjda, prosto, nisam od tih koja uzore vidi u ženama, šta ja znam…
S druge strane, muškarci koje sam upoznala u posljednjih nekoliko godina su mi pokazali kako svijet treba da izgleda, šta želim biti sutra i kakav portret svog života želim da naslikam. Divim se i nekima koji su dio mog života otkad znam za sebe.
Od svakog od ovih mojih veličanstvenih sam „maznula“ po neku životnu vrijednost, shvatila ili kako treba ili kako ne treba!
Prvi je svojim pričama s putovanja probudio ovu ogromnu želju da putujem s backpakom na leđima. I evo me tu gdje jesam, na samo 48 sati daleko od svog prvog putovanja ovog tipa.
Drugi je pričom o aktivizmu u meni probudio želju da se aktiviram. I jesam! Danas sam dobro uštimani član najsjajnije ekipe koja se zove imenom jedne nevladine organizacije. I nije samo to, pokazao mi je i kako ostati normalan u kolektivnom ludilu.
Iz životne priče trećeg sam shvatila da nije važno kakvu diplomu imaš u rukama. Važno je za šta imaš „žicu“ i da znaš šta želiš da radiš. Tek onda možeš biti uspješan. On jeste, evo već skoro četvrtinu vijeka.
Četvrti je taman bio na dobrom putu da ga „spakujem“ u ove pozitivne likove, ali je skrenuo u pogrešnom pravcu. Na ovoj listi je jer mi je vlastitim primjerom pokazao kako sujeta i kompleks niže vrijednosti umiju da budu nakaradne osobine.
Peti je apsolutni car. Ako uspijem jednog dana u potpunosti primijeniti njegovu životnu filozofiju „meni nikad neće biti ljepše nego u ovom momentu, zato ŽIVIM SAD, ni juče, ni sutra“ ja ću biti najsretnija žena na svijetu. Izgleda da se ova filozofija usvajaja polako i sigurno. Bar tako, evo, kod mene funkcioniše.
Od šestog sam naučila da jako mladi ljudi mogu biti i jako pametni, načitani i sposobni. Iako je na samom startu djelovao kao da prosipa „šuplju“ i uzaludno pametuje, ispostavilo se da ovaj mladi momak ipak ima jako puno u glavi.
I sedmi je na sličnim talasnim dužinama. Ovog pamte po profesionalnosti gdje god se prihvatio posla u proteklih nekoliko godina, a danas ima samo 22.
Osmi je uzrok moje promjene mišljenja o stanju u bosanskohercegovačkom društvu. Kad je on mogao s trideset i kusur, poštenim radom, sa svojih 10 i još 20 pomoćnih prstiju svojih roditelja, postići sve ove akademske titule koje ima, mogu i ja. Zašto da ne?
I deveti je apsolutni car. Njegovi načini tumačenja medijskog svijeta, ali i ljudi generalno, su genijalni. Toliko njegovih rečenica i stavova će mi ostati u glavi, ako ne čitav život, onda bar jako dugo.
Moj veličanstveni broj 10 je čovjek koji je oličenje prizemljenosti. Ako bi pisala priručnik „Kako se ponašati kao običan „smrtnik“, a biti cijenjen i priznat stručnjak i čovjek na svakom ćošku?“, to bi bio najkraći priručnik na svijetu. U njemu bi pisalo samo njegovo ime.
Jedanaesti kao da je stigao s druge planete. Talenat, inteligencija i odgoj u jednom. Da, uvjerila sam se da takvi još uvijek hodaju ovom zemljom.
Dvanaestog sam upoznala prije svih prethodnih 11. Pokazao mi je kako se voli i bude voljen, ali i kako se laže. Ispite iz laganja nikada nisam položila, ali sam shvatila da ne želim nikada više dijeliti bilo koji dio svog života s nekim za koga znam da me laže. Laži mogu ubiti svaku pozitivnu emociju.
Trinaesta vila je u bajci zla. Moja nije, moja je dobra. Već godinama anđeo čuvar, s godišnjim odmorom od nekoliko godina, ali ipak moj. Sjajan je osjećaj imati nekoga ko ti ovako nečujno čuva leđa.
Četrnaesti mi cijelog života igra ulogu starijeg brata. Budući da svog nemam, mama mi je posudila njenog. Mnogo puta je pao i podigao se, vratio se “u igru” svaki put jači. Sjajno je bilo radovati se s njim svaki put kad bi prevazišao pad.
Posljednji nije ništa manje važan od svih prethodnih. On je šlag na tortu, najvažniji. Nosim njegove gene. Odgojio me i naučio kakav treba da bude otac ženskog djeteta. Neću nikada biti ničiji tata, ali zahvaljujući njemu znam kakvog trebam izabrati za svoje dijete.
Zabrojala sam se momački. Nikada ranije nisam shvatila da ih ima toliko. I svi su se utkali u dio mog karaktera i moje ličnosti, svaki na svoj način.
Valjda je ovoliko divljenje muškarcima oko mene „posljedica“ toga što me tata zove “sine” i otkako znam za sebe govori da će me oženiti, a ne udati. Jedinica sam u majke i oca, šta da radim. 🙂
Šta god razlog bio i ko god bio krivac, hvala mojim Veličanstvenim što su od mene napravili ovo što jesam!
Autorica: Damira Ibranović
