Kod nas su se od malih nogu znale tri stvari: ne laži; ne kradi; ako slučajno oboriš saksiju sa cvijećem lezi i pravi se mrtav. Toga se i dan danas pridržavamo. U principu brat i ja smo mogli da okrenemo kuću naopačke, samo da cvijeće bude bezbjedno.
Majka uvijek priča “ko ne voli cvijeće – ne voli ni ljude” i to je skroz tačno. S tim što kod nas može da se desi da zamrziš cvijeće, jer ga ima u svakom uglu u kom ima mjesta za saksiju. Ta veza brat-ja-cvijeće je na staklenim nogama još iz djetinjstva dok se u dvorištu igrao fudbal. Ne vrijedi, kako god da šutneš, lopta će završiti među ružama. Slomiš par saksija i praviš se kao da se ništa nije desilo, odmah si najbolji sin na svijetu, spakuješ knjige uveče, zubi oprani i pravac krevet. To zataškavanje potraje samo nekoliko dana dok majka ne provali zločin, onda hvatamo sprint iz dvorišta (kakav Bolt) i pravac kod babe dok se ona ne smiri par dana.
Imali smo neko drvo života u dnevnom boravku, pa mi čitavu osnovnu školu nismo znali da Džerija juri mačak Tom jer se nije vidjela druga strana tv-a od listova. Kad gledaš sport – vidiš samo stranu koju napadaju, i navijaš da potraje napad da bi bar malo uživao. Mislili smo da postoje samo tri moćna rendžera jer su ostalo troje nestali u žbunju drveta života. U našim klinačkim glavama, cvijeće je izgledalo kao neki ogroman problem, a zapravo smo sami napravili koflikt sa njim. Za majku ono je bilo odmor.
Kasnije, što sam više odrastao, sve sam više razumio tu majčinu ljubav prema cvijeću, ali opet nisam ja tu nešto mnogo miješao prste dok jedno ljeto ona nije odlučila da ode na more i ostavi mi kuću na čuvanje, a sa njom i brigu o cvijeću. Bolje da sam odmah izvadio pasoš i odselio se na nekih 50-ak godina, ali ne, ja hoću da budem dobar sin.
Prvi dan sve super, stiže poruka “Sine stigla sam ljubim vas obojicu”, ja kontam prvi je dan, ima tu vode u saksijama u rezervi, zna biljka kako da to lijepo rasporedi (a napolju gori asfalt).
Drugi dan: “Ovdje je pretoplo, nadam se da zalivaš cvijeće, ljubim vas”. Ni kod nas ništa nije bolje, ali nije problem tek je drugi dan, sutra ga zalivam sigurno.
Treći dan: “Sine zalivaj cvijeće obavezno, poslije sedam svako veče.” Gotovo, ja sam na drugoj strani grada, kampujem i neću dolaziti naredna dva dana, uzdam se u staru dobru kišu, koliko loše zapravo može biti?
Peti dan: Nije pala ni kap, zemlja suva kao barut, ja kujem plan o bjekstvu iz države.
“Kako mi je cvijeće, ovdje se i palme suše. Jeste li vi dobro, JEDETE LI ŠTA”
Ustajem šesti dan i nailazim na pokolj; filadendron, muškatle (u teškom stanju), hibiskus, ledene orhideje, koprivice, lozice, kadifa, prkos i bog zna šta još..
Iznosim sve napolje na reanimaciju, imam četiri dana da ih preporodim. Iz sata u sat sam pratio njihov oporavak i, iskreno, osjetio sam se očajno. Ona jedva čeka prvi zrak sunca da ih iznese napolje i uljepša dvorište, i stalno me opominje da redovno kosim travu ne bi li cvijeće što više došlo do izražaja. Bog za sedam dana stvorio svijet a ja ne mogu da sačuvam par desetina saksija od sunca. Stalno se smije dok nešto okopava, pa razmišlja gdje da stavi kaktus (stavi gdje je nemoguće zaobići, a ne nabosti se), pa me pošalje na otpad po stare gume da pravimo saksije od istih. I ko sam onda ja da remetim njen kutak u kom uživa češće i više od mene. E nećeš, kupim zemlju promijenim sve i poslije tri dana kao da se ništa nije desilo. Dobro, osim muškatli.
Deseti dan ih bacam u kantu i spremam se da ih zamijenim novim kad stiže poruka “Stefane šta se dešava sa cvijećem, stižem za dva sata” – što u prevodu znači da stiže znatno kraće i da neće pričati sa mnom narednih mjesec dana uz konstantno ignorisanje bude li saznala šta se desilo.
Pošto će svakako saznati danas, ja ću izgubiti jednog čitaoca, ali uzdam se u vas da ne napravite istu grešku i obavezno zalivajte cvijeće u ovim tropskim danima.
Autor: Stefan Milanković (Noizz.rs)
