Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (posljednji put smo ih vidjeli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vrijeme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova djeca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše riječi o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bjednog sporazuma sa savješću, bjekstvo od samoće.
Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vrijeme od posla, od ambicija, od porodice i poslijepodnevnog sna – koliko mnogo razumijevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog vijeka nalaze u “Mažestiku”, u podne, poslije svih dobrih i loših godina! Dva starca u “Mažestiku”, u podne – dva preko noći ostarjela dječaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada poslije svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put – drugi.
Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvijek okrivljujemo druge, nikad sebe. Rijetko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocjenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva, ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Momo Kapor
