Već nekoliko godina ljetujem u Grčkoj za relativno male pare. Uvijek se nađe neka manje isfurana turistička agencija sa nekom specijalnom ponudom za aranžman van sezone u skromnom smještaju u grčkom mjestu koje nije naročita turistička atrakcija – smještaj plus autobuski prevoz…
Meni je u toj postavci jedino bitno da budem smještena negdje blizu mora i da ne bude mnogo gužve, buke, frke, da mogu da se isključim i odmorim. Dakle, nisam nešto ni razmažena ni zahtjevna po tom pitanju, a od turističke agencije nemam neka velika očekivanja – samo ono osnovno, da obezbijede bezbjedan put, pristojan smještaj i nekoga kome mogu da se tokom boravka na moru obratim za svaki slučaj (to se dosad nije desilo, ali… nikad ne znaš). Međutim, ove godine uspjela sam da ubodem agenciju koja ni to osnovno ne može da ispuni.
U pitanju je relativno nova turistička agencija na našem tržištu, pa nisam bila mnogo zabrinuta kad po forumima nisam našla iskustva ranijih putnika. Ponuda je zvučala standardno ok, cijena nešto jača od 100 eura, 12 dana na Lefkadi, put plus smještaj (da, da, nekima će zvučati nerealno, ali – vjerovali ili ne, ima sasvim solidnih aranžmana po tim cijenama i nikad dosad nisam imala nekih problema). Kancelarija u centru grada, moderno opremljena, zaposlene djevojke cvrkuću i sa smješkom odgovaraju na sva glupa pitanja koje može da im postavi novinarka zavisna od pogleda na more u pokušaju bjekstva od gradske gužve. I to je sve super djelovalo, uplatili smo aranžman za dvoje i ostalo je još da se čujemo nekoliko dana prije polaska za detalje.
„Nekoliko dana prije“ je, ispostavilo se, dan pred polazak, kad sam ih u poluhisteriji pozvala da vidim šta se dešava i da li uopšte krećemo. Ok, smirili su me, dali vrijeme i mjesto polaska, čeka nas autobus tačno u 16.30, a kreće u 17, i već može da mi kaže da će vožnja biti prijatnija, jer je samo polovina kapaciteta popunjena… Autobus? Ispostaviće se da je to kombi. Zapravo, minibus. No, i to je kao ok, gospođa koja nam je bila vodič (zvali smo je “vodičica”) nam je objasnila da će biti mnogo udobniji od autobusa (kad putnici mini-frižidere sa sjedišta prebace u gepek), a pošto nas tako malo ima, svi ćemo biti kao jedna velika porodica.
Neću sad predstavljati ekipu koja se našla u kombiju u superpovoljnom aranžmanu za Grčku van sezone, ali teško da bismo se združili čak i da smo svi bili u istom smještaju. A nismo – ispostaviće se da smo svi bili raštrkani po različitim mjestima.
Shvatili smo to kad smo stigli u Pargu, poslije nekih 14 sati puta. Tu je trebalo da ostavimo bračni par sa djetetom u vili zvanoj Vili ili tako nešto. Problem je nastao jer vodičica blage veze nije imala gdje je ta „vila“, samo da je vjerovatno druga ulica od plaže, na svojim papirima nije imala zapisanu ni adresu, a Parga nije baš tako mala. Pokušala je da pozove kolege iz agencije – nisu joj se javljali. Čekaj, ti se ni toliko nisi spremila da bezbjedno dopratiš putnike? Situacija je bila da su se vozači vrtjeli po tim sitnim uličicama u nadi da će neko primijetiti natpis. Pitala je usput neke ljude, uputili su je do jedne kuće na nizbrdici, otišla je da provjeri, vratila se i sasvim ubijeđena da je to to – poslala ljude i poželjela im lijep odmor. Vozači su krenuli s njima da im pomognu sa stvarima – i vratili se s njima, jer to uopšte nije bio taj smještaj. Potraga je trajala oko dva sata i nemam pojma kako smo uopšte našli taj smještaj u trenutku kad smo svi pomislili da je cijela priča neka prevara. Ali, nađosmo ga, ljudi odoše u neizvjesnost, a mi nastavismo put ka Lefkadi.
“Šteta što nismo uspjeli da i prošetamo Pargom, mnogo je lijepa”, prokomentarisala je vodičica, valjda iz najbolje namjere da malo ublaži već naraslu tenziju među „kombi porodicom“. Mlada mama iza mene ju je ućutkala sa: „Neka, hvala“.
Poslije je bilo malo lakše, budući da su svi hoteli i apartmani izlazili na glavni put, a na kraju puta – naš smještaj. Jeste blizu mora – luke, i imamo pogled ka moru, osim što je između još jedna zgrada. Ali baš će nam fino biti.
Smještaj stvarno djeluje ok, ništa specijalno, ali ok, ali gazda apartmana jedva da zna riječ engleskog, a usput shvatam da ni vodičica (kakva-takva, trudi se) ne ostaje s nama, već se i ona s vozačima vraća za BG istog dana. Pitam za predstavnika agencije – nije uspjela da ga dobije, ali trebalo bi da je tu negdjke… Pa, koga da zovemo ako je neka frka? Da pitamo predstavnika neke druge naše agencije, ima ih tu, ali da ne kažemo da mi nemamo našeg, nego da je tu negdje…
I tu negdje se osjetiš potpuno nesigurno. Ova nam je ostavila kontakt neke žene iz Leskovca koju možemo da pozovemo ako se nešto desi, jedini smo preko te agencije u toj kući, gazda je nestao, predstavnik agencije se ne pojavljuje, nemamo pojma ni kad se vraćamo… Da smo išli u sopstvenoj organizaciji ne bi bilo tih problema, bili bismo pripremljeni za sve eventualne situacije, a ovako… Trudili smo se da ne razmišljamo i uživamo u ljetovanju. I nama je bilo super jer nismo imali nikakvih problema, ali šta da jesmo? Jezivo je bilo kad smo sreli drugare iz kombija kojima se desilo da im je trogodišnja kćerkica dobila temperaturu 40, a nisu htjeli da je prime kod ljekara bez predstavnika agencije. Situacija se riješila tako što im se našao predstavnik neke druge agencije, ali „tog našeg“ do posljednjeg dana niko nije vidio.
Na kraju, dan pred polazak, uspjeli smo da ga nađemo u jednom kafiću (gdje izgleda i radi za džeparac na moru), a iz razgovora smo shvatili da on ne zna ni da smo tu. Zbunjen jedan klinac (od dvadesetak godina) pokušao je da izgladi stvari, ali sve informacije koje nam je dao bile su pogrešne i samo dodatno napravile zabunu. Naravno, kasnio je polazak, gazda je pokušao da nam naplati dodatnih 20 eura, izbila je frka oko mjesta u kombiju…
U povratku, dali su nam da popunimo anketu i ocijenimo rad agencije. Svi smo je popunili i nadam se da neko to zaista čita. Jer problem je u agenciji ako zapošljava ljude koji ne mogu da profesionalno obave svoj posao i izađu na kraj s odgovornostima koje on nosi. Problem je u agenciji ako se putnici osjećaju bespomoćno i nesigurno. I problem je u agenciji ako je zbog nje zaista ugrožena bezbjednost ljudi koji su krenuli na odmor.
Ono što me je iznenadilo je da je većina putnika, uprkos lošim iskustvima (a svi su ih imali), na kraju zaključila da bi “ipak ponovo išla s istom agencijom, jer je stvarno mnogo povoljno”. Stvarno smo lud narod. Što se mene tiče, ovo je bila lekcija koju ću zapamtiti, dotičnu agenciju izbrisati iz opticaja, a ubuduće 100 puta provjeravati kome dajem povjerenje.
Izvor: Noizz.rs