Ovdje, kako se rodiš, svijet ti pokušava nametnuti tok života, ponašanja, životnih odluka – samo nemoj da si mimo svijeta…
Pa bi, nekako, najbolje bilo da prvo završiš fakultet, pa da se udaš ili oženiš. Da je on ili ona iz fine kuće i po mogućnosti da iz svoje bašte bereš cvijet i, da ne zaboravim, da ste iste boje kože. Trudna pred matičara, nije baš lijepo, nego sačekajte malo, svi će vam brojati mjesece od vjenčanja do rođenja djeteta. A kada se rodi, mada će svi govoriti, ma samo da je živo i zdravo, bitno je da je muško, jer ako niste znali svi su o ovoj zemlji iz begovskih i kraljevskih porodica, valja lozu sačuvati. E kada je prvo pa muško, poslije možete bez pritiska i žensko dijete roditi.
Ako vam se ovdje desi da rodite dijete sa Downovim sindromom ili autizmom, tegliće za ruku svoju zdravu djecu što dalje od vaše, ponašat će se kao da je stanje vašeg djeteta prelazno. Neće ga lako primiti u vrtić, baš kao što nisu željeli primiti dječaka Ismaila iz Zenice. Jer, roditelji su tvrdili – on je bez ruku, a taj prizor je visokotraumatizirajući za njihovu djecu. Doživjet ćete da svećenik odbije da pričesti dječaka sa Downovim sindromom kao što se desilo u Hrvatskoj, jer svi smo mi Božija djeca, zar nismo?
Brojanje prijatelja različitih vjera
Tvrdi ovdje svijet da je tolerantan, da sve voli, da ne gleda ko je ko, broji prijatelje različitih vjera kao dokaz svoje širine, a baš to brojanje govori kako se razlike primijete i kako su razlike brojive. Ovdje još uvijek većina plaši djecu kako će ih Cigani ukrasti ako ne budu slušala. Kada ste te ljude nazvali Romima? Pa kada romski dječak iz Srbije ponese zastavu zemlje u kojoj živi i osjeća svojom, istući će ga, nije on dovoljno dobar i čist da potrči sa zastavom. Smrde nama ovdje ljudi drugačije boje kože, ustvari ovdje će svijet reći – čuju se, a jedino što se čuje, jer je u svom postojanju glasan, je primitivizam.
E kada ste u braku, nemoj se samo razvoditi, naročito žensko, jer žensko koje donese takvu odluku je raspuštenica, nego – trpi, čuvaj brak, neka, ne daj svijetu povoda da priča.
Nemoj čekati ni sa trudnoćom – rodi barem do tridesete, šta će svijet reći, da ti je bitnija nauka i karijera od porodice. Ko će te sa djetetom, ili, ne daj Bože, sa dvoje djece? Nemoj da je starija od tebe, ko će ti djecu rađati? Šta ti znaš što se ona razvela, meni su tu mutna posla. E, a kada se neko, ipak, odluči voljeti razvedenu i još sa djecom, reći će svijet – šta će mu to. Nisu njegova djeca, jedno je kada je dijete biološko, zna da je otac, ovako – ne znam, ne znam…
Ne vraćaj se kući, sramota je, neka i tuče, nije često. A ako i tuče ženu, ako i tuku dijete, a čuju se udarci i jauci, komšiluk će da ćuti. Nemoj da se mi miješamo u tuđa posla, sami će riješiti. Tako je ubijen dječak Smajo iz Hadžića. Niko ništa nije čuo, niko ništa nije znao.
Primitivizam ždere sve oko sebe
I mada na omotu cigareta piše “pušenje ubija”, smatram da je primitivizam gori – primitivizam ubija.
Primitivizam ždere sve oko sebe, toliko je razoran.
Nakon vijesti da je preminula Alisa Mahmutović, Mahirova majka, većina ih je dijelila tekstove o njenoj smrti po društvenim mrežama, utješno komentarišući – sada je sinom i mužem, sada je na nekom boljem mjestu.
Nestadoše oni što su bolje od njih znali njihov život i komentarisali ga dok je ta porodica bila živa.
Pretvorila se svjetina u dušebrižnike… čudna preobazba, baš čudna. I postade svijet tolerantan, baš onako postade fin, sve do sljedeće prilike kada će one koji se usude živjeti mimo svijeta postati sljedeća meta… a mi ćemo ćutnjom odobravati, jer ne valja se mješati u tuđe, zar ne?
Samo nemoj biti mimo svijeta, i svima će biti lakše.
Autorica: Nataša Gaon-Grujić (Al Jazeera)
