Znam ljude koji sumnjaju u život iako ih on neprestano iznenađuje. Šalje im iste lekcije no različite ljude. Valjda da nauče. Ali teško da ćeš naučiti išta ako već misliš da znaš sve.
Jer čim je nešto stalno isto, ništa novo ne dolazi. I možda sam u zabludi ako mislim da je život vrlo jednostavan. Ali zaista tako mislim, ne mogu protiv sebe. Da je jednostavan i da jednostavniji ne može biti. I da nam nije dan zato da ga potratimo živeći na račun nekoga, već da ga obogatimo računajući na nekoga. Bitna je to razlika. Enormna. Znam o čemu pričam. Živjela sam oba života. Zapravo, jedan od njih još uvijek živim…
Ovako je to bilo.
Tada sam imala dvadeset i neku. Nije ni čudno što sam završila u vezi koja i nije bila baš neka veza, mislim, uspoređujući s ovime što imam danas. Kada nemaš iskustva i kada si zaljubljen do ušiju lako se dogodi da se predaš stvarima na koje ti srce ne kucka brže, jer misliš to i nije bitno. Bitno ti je da usrećiš osobu do sebe, pa što god ta sreća podrazumijevala. Ova moja „sreća“ tražila je da se kada diplomiram zaposlim u školi, ili da se uopće ne zaposlim, da izbrišem iz glave te fiks ideje o tome kako bih mogla pisati knjige i živjeti od pisanja, da redovno posjećujem plac, frizeraj i njegovu majku te da zavolim ono što on voli. U zamjenu dobijem sigurnost o kojoj bi svaka žena mogla sanjati.
Dakle, dobiješ priliku živjeti u zlatnom kavezu u kojem nemaš brige, osim one, da svoja emotivna govanca počistiš prije nego se on vrati s posla. Nemaš brige. Ni oko računa, ni oko egzistencije, ma ni oko čega. Tu živiš, tu si lijepa, mirisna, nasmiješena. Tu ne propitkuješ, ne analiziraš, ne plačeš, ne dramatiziraš. Jer zašto bi kada imaš sve? Život je u tom slučaju podređen nekom drugom iako se tješiš da je to baš život kakav i sama sanjaš. Jer, kuća je sjajna. I podovi su sjajni. I spremačica je sjajna. Razmišljaš o djetetu. Zašto ne? Za dijete je ipak najvažnija financijska sigurnost, pomišljaš. Ili nije? Glupo žensko s milijun pitanja u glavi.
Ali draga… najednom začuješ glas u dubini svoje ženske duše. Na stranu ta tvoja pitanja. No ne znam jesi li svjesna, ali ti u tom slučaju živiš na račun nekoga. Živiš u njegovoj kući, jedeš njegovu hranu, voziš njegov auto. I za sve što ti treba pitaš – njega. Koliko god ti to bilo teško priznati sebi i svijetu oko sebe.
Reci mi, da imaš priliku bi li pristala živjeti tako?
Bi li?
Danas imam trideset i neku. Nije ni čudno što sam nakon dugo lutanja završila u vezi koja je baš po mojoj mjeri i koja je odraz mene same. Kada imaš iskustva i kada voliš, onda ljubav i odnos gledaš i vidiš drugim očima. I dalje se predaješ stvarima, ali samo onima na koje ti i srce i tijelo kuckaju brže. Ne radiš greške i ne pristaješ na zamjene. I bitno ti je – dakako da ti je bitno – da usrećiš osobu do sebe, ali ne pod svaku cijenu i ne pod jednostranim uvjetima.
Ova moja sreća danas ne traži ništa od mene. Osim da budem ono što jesam. Dapače, daje mi i kada ne pitam. U toj sreći leži odnos koji se temelji na međusobnom rastu i sazrijevanju, ali i razmiricama i plaču do dva ujutro. Tu i propitkuješ, i analiziraš, i vičeš, i dramatiziraš. I tu ne skrivaš svoja emotivna govanca jer baš su ona dio tebe. I ne skrivaš ih pod tepih jer znaš da ćeš upravo ti morati čistiti taj isti tepih. I tu nema sigurnosti. I kreditnih kartica koje možeš provlačiti do mile volje, tu je svaka kuna bitna. Zašto? Zato jer ih sama zarađuješ. I zato jer si naučila cijeniti svaki novčić.
U ovakvoj vezi uživaš u malim stvarima, preskočiš termin kod frizera jer ga baš danas ne možeš priuštiti. Živiš u stanu koji zajedno plaćate. Jedeš hranu koju skupa kupujete, voziš polovan auto, da onaj koji ste zajedno izabrali. I nije ti teško priznati ništa, najmanje ono da se naradiš ko majmun, da nisi baš uvijek nasmiješena i da nemaš baš za svaku krpicu koja ti se sviđa. Ali da imaš. Odluku da, prije nego što postaneš nečija žena, postaneš svoj čovjek i da vlastite račune naučiš plaćati sama. I da u životu koji si odabrala živjeti imaš ono najvrijednije od svega. Oslonac. Njega, na kojeg u svakom trenutku života možeš računati. A sve ono dodatno što vam dođe, dođe kao najljepši mogući osjećaj. Jer na kraju krajeva, nije li to smisao onoga zajedno?
Reci mi, da imaš priliku bi li pristala živjeti tako?
Imam dovoljno godina i dovoljno pameti da zaključim kako je život na račun nekoga najgori mogući zatvor u koji bi me ikada mogli strpati, a da je život računajući na nekoga najljepša moguća sloboda u kojoj bi se mogla i željela naći. Ne kaže se uzalud da ljudi u zatvorima umiru duhom. Tijela im uvijek ostanu živa, ali reci mi, zar se samo tijelom živi?
(Ingrid D.)