Ja bih mogao biti tvoja ludost.
Dok se onako, poput djevojčice, skrivaš ispod pokrivača, jer sama sebi teško priznaješ da bi me rado pitala neke banalne stvari.
“Koja ti je omiljena boja?” – da pustiš sa usana dok proviruješ prema meni.
“Crvena. Ona nijansa koju ti usne poprime nakon poljupca.”
Ja bih mogao biti tvoja radost.
Dok ulaziš u prostor i pustiš da ga tvoja energija ispuni, ženstvena, plešući gotovo čitavu noć.
“Zašto u mene?” – da pitaš nakon mog priznanja da sam te čitavo vrijeme gledao.
“Jer, dok su svi imali osmijeh ruske klizačice u 3. minuti koreografije.. Ti si se smijala očima.”
Ja bih mogao biti tvoja tajna.
“Ne znamo kuda ovo vodi. Možda bolje da se jedno vrijeme šutimo.”
A ti da mi priznaš da bi me vrištala svijetu.
“Preslatka si.” – da kažem.
A ti da tu tajnu zagrliš u svoja prsa. I dozvoliš joj da ti u srcu napravi korijenje. Pa da izraste. Da tamo cvjeta kao jedini dokaz mene.
Ja bih mogao biti tvoja apstrakcija.
“Prosječni ljudi ne igraju glavne uloge ni u vlastitom životu.”
Pa da jedno drugome pokažemo kako ništa u nama nije prosječno.
Jer smo oboje drugačiji od svijeta kojim smo okruženi.
Drugačiji, pa time isti.
Ja bih mogao biti tvoje sve.
Dok se smješkaš na moju izjavu da ti to i jesi meni.
“Znaš ono kad te pitaju da objasniš što ti je netko? Jedino što o tebi tada pomislim je da si – Sve, sve, sve.”
Ti da se zarumeniš na moje riječi i prešutiš čudesa.
Jer o sreći se šuti, zar ne?
Čak i onome tko bi mogao biti tvoja..
A ja bih mogao biti tvoja sreća.
I mogao bih čuvati to cvijeće koje ti živi u grudima.
No tebe, malenu, je strah.
Da ćeš sve moje slatkorječivosti otplaćivati u previše rata.
Ja bih mogao biti..
I ti bi mogla biti..
I nećemo.
