Ne moram trpjeti različita nepoštovanja, ne moram trpjeti ljude koji ne razumiju da se komunikacija temelji na povjerenju i iskrenosti, a ne na glumi i licemjerju.
Da žele to znati – znali bi. I da žele biti drugačiji – bili bi. Ne moram trpjeti da mi neko cijeli život govori jedno, misli drugo, a radi treće. Želim odnos s drugima u kojima ću vidjeti stvarnog drugog, a ne neke njegovo konstrukcije radi nekih sitnih interesa.
Ne moram trpjeti otrov u riječima, ne moram trpjeti ljude koji zasipaju tonom negativnosti misleći da se zapravo od nje čiste, a zapravo se u njoj samo još više usidruju. Ne moram trpjeti da razgovor s drugim bude pun nekih beznačajnosti zato jer se bojimo otvoriti jedini drugima, jer se plašimo naših međusobnih povreda, a sve to jer smo ranjivi do srži. Život je prekratak da bi beznačajnim razgovorima dali ikakav prostor.
Ne moram trpjeti da me neko osuđuje zato što nisam kao on, jer ne tražim ni od drugog da bude poput mene. Tražim samo da vidimo granice jedan drugoga i da na silu ne ulazimo u njih, ako se druga strana s tim ne slaže. Ne moram trpjeti komplimente koji nisu iskreni, osmijehe iza kojih se ne nalazi ništa, riječi koje su tu samo da sakriju ono o čemu trebamo razgovorati, ispružene ruke iza kojih se nalaze podmetnute noge.
Ne moram trpjeti prijatelje koji nisu prijatelji, ni pozanike koji sve o mene znaju bez da sam im ikada išta rekao, koji znaju čak i ono što nije istina i prenose to drugima. Ne moram trpjeti nepoštovanja drugih jer znam da je život prekratak da bi gomilao rane, kada se mogu odmah okrenuti i otići. Samo tako ću dati do znanja da ne moram živjeti život bez kvaliteta i smisla i da u ovo malo vremena što je preda mnom mogu imati malo mira.
Autor: Mario Žuvela
