Dakle postoji neka “situacija”, trenutno kao da se gledaju preko nekog imaginarnog rova i čekaju ko će prvi baciti bombu. U to ja kažem vjerovatno najveću glupost koju sam mogla izreći skupini djevojaka u 2017.: ”Pa zašto ne pitaš na čemu ste”.
Jednoj se trepavica skoro odlijepila od šoka, druga me pogledala poluotvorenih usta kroz koje je procijedila neki polukrik, treća je odložila mobitel i naćulila se kao da ću upravo otkrit tajnu postojanja.
“Kako misliš da to pitam?”, kaže u nevjerici i nastavi: “Prva da to pitam!?”.
Krenem dalje oprezno: “Pa, kako ćeš znati ako ne pitaš. Ne kužim u čemu je problem. Pitaš i znat ćeš. Možemo sad sjediti tu i satima nagađati gdje ste vas dvoje, ali nema tu hljeba dok ne dobiješ odgovor od osobe koja ga jedina može dati.”
“Pa, umrla bih prije nego to pitala. Šta ako kaže da smo ništa”, promuca.
Gledam je i skužim da se boji
Strah da ako pita neće dobiti odgovor koji je zadovoljava i da će joj se sve srušiti na glavu. Radije će njemu glumiti da je nije briga i pojesti sebe samu iznutra samo da izbjegne razotkrivanje i pokazivanje emocije. Ostatak društva također nije najbolje reagovao na moju ideju, smatrajući da je ista samoubilački poduhvat iz kojeg će ona izaći povrijeđena. Zadržala sam za sebe misao da je ona naočigled svih već u povredi koja raste iz dana u dan u korak s frustracijom.
U to vrijeme druga mi pod nos gurne mobitel s porukama koje izgledaju kao sažetak Plodova zemlje. Sve puno trešanja, patlidžana jagoda, jabuka… Pitam je jel’ joj mali na Agronomskom? Gleda me u čudu, a ja joj pokušavam objasniti da ja doista nemam pojma o frajerima, da je meni to i dalje sve misterija, da ne znam ni kako sam se udala niti da me uopšte iko treba slušati šta trabunjam.
Moje mišljenje o odnosima nikad nije bilo popularno u društvima jer je uvijek bilo emotivnog karaktera i nije imalo veze s nekim planovima i akcijama. Stvari su uvijek funkcionisale po sljedećem sistemu: ako je neko iz društva trebao logistiku/plan da uhvate frajera nikad nisu zvali mene kao podršku jer ja sve uprskam. Sigurno u društvu svi imate jednu takvu prijateljicu. Naprimjer, ja sam prva koja će reći ma pošalji poruku boli te… ili ma reci mu da ode polizati utičnicu (ako je tip kreten) ili da naprave šta god žele u tom trenutku, samo da je po osjećaju, pa gdje puklo da puklo. Takav stav vas izranjava milion puta jer je jako otvoren, ali kad se osvrnete, znate da ste živjeli i da ste iz svega nešto naučili. U svijetu igračica ta vrsta ponašanja nije popularna, a u svijetu “ledenih kraljica Instagrama” to je ravno samoubistvu.
Neke žene koje sam upoznala kroz život bez problema bi mogle sjediti na čelu Pentagona s obzirom na kompleksnost planova koje su izrađivale kako bi došle do nekog frajera. Te igrice su doista rezultirale dugim vezama i brakovima. Doduše, većina njih se raspala u trenutku kad je igra prestala. Ja vam iskreno vjerujem da je dobar dio frajera završio u vezama i brakovima s nekim ženama samo iz razloga jer su maestralno odigrale igru. Dok su frajeri shvatili da to možda nije to već im je bilo kasno. Vjerovatno su bili kompatibilniji s nekom nesretnicom koja nije znala igrati kako treba, pa je stvar otišla dođavola prije nego što je pravo zaživjela.
Kad sam došla kući nakon te večeri i sjela na balkon krenula sam razmišljati malo podrobnije o situaciji u kojoj se moja poznanica našla. Došla sam do zaključka da ni frajerima danas nije lako. Danas više nego ikad postalo je jako popularno furati tu neku hladnu spiku u kojoj su svi jako nedostižni, zajebani i samodostatni. Biti hladan je postalo trend i to zabrinjavajući trend kojem posebno naginju nove generacije. Velik broj djevojaka se na društvenim mrežama karakterišu kao opake igračice koje frajerima sijeku glave.
Ono što nekad ne mogu razumjeti jest razlika između online ponašanja i ponašanja u stvarnom životu. Ne razumijem “hrabrost” fotografiranja sisa i guzica, “zavodljivog” guranja prsta u usta, hashtagova tipa #coldasice kod određene skupine žena, a iznutra to raspadanje od straha da se pokaže želja da neko bude ok prema njima, kaže neku lijepu riječ, ponaša se kao normalan tip… što je ljudski, jer svi imamo iste emotivne želje i potrebe, samo danas ih nije popularno isticati.
Emotivnost je danas izjednačena sa slabošću
Ako ste malo emotivniji i ako vas stvari diraju, u očima modernog društva već ste u vozu za stanicu “nestabilnost”. Ne dao vam Bog da se raspadnete ili budete jadni kad prekinete vezu. Ne dao vam Bog da vas netko vidi da ste tužni u javnosti da u tom slučaju ne postanete screenshot na WhatsAppu. Danas sve mora biti izvedeno kao savršeno ubistvo. Bez tragova povreda, bez krvi, sa savršenim alibijem i bez pronađenog tijela. Preko svega se mora preći brzo i bezbolno kao da se nije dogodilo jer što? Ako nismo hladni onda smo slabići?
Neki ljudi se uopšte ne upuštaju u odnose iz straha da će to sve završiti i da će biti povrijeđeni. Ljudi lažu jedni drugima da ih boli briga samo da bi izbjegli odbijanje i eventualnu “sramotu” ako se odbijanje dogodi. Veliki broj ljudi živi “virtualne veze” s Instagrama i Facebooka, a kada tu istu osobu vide u stvarnosti smrznu se od stvarnog kontakta i trče na drugu stranu ulice. I ne govorim samo o ekipi u 20-ima koja ima te svoje oblike ponašanja, a koji su eto u korak s ovim virtualnim hororom u kojem živimo. Dok se skrivamo iza društvenih mreža, hashtagova i filtera, lažnih stavova i načela, život se događa i prolazi. Svi smo mi danas izvana tako cool, nepoderivi, nepobjedivi, hladni, distancirani, jaki, a unutra gorimo, slamamo se i gutamo stvari koje bismo trebali reći naglas, jer šta vam vrijedi taj život ako ga živite u strahu od pokazivanja emocije? Dragi moji, ukratko: postali smo papci!
Izvor: Buro247.hr
