Vlasnica i direktorica najmoćnije srpske kozmetičke kompanije Aura, Mila Litvinjenko, otkrila je Duški Jovanić (Elle.rs) zašto je ljepota resurs od nacionalnog značaja i kako se sa koferom šminke, neograničenim količinama hrabrosti, nešto šarma i ponekim usputnim blefom čak i u Nišu može napraviti poslovna imperija …
Mila Litvinjenko ne voli da vozi polako. Što ne znači da po svaku cijenu rizikuje ili luduje. Tog dana je krenula u Budimpeštu, na rođendan prijatelju. Iznenada, pored njenog džipa prolijeće mercedes. Jedan od onih što se pokazuju u rodnom kraju. Ne obazirući se ni na šta, pa ni na policiju. Trka se s njom. Nekoliko puta voze paralelno. Jedan dio nje pokušava da se vrati u realnost, ali ipak prihvata takmičarski izazov. Više mu ne dozvoljava da je obiđe. Poslije sto osamdeset kilometara nevjerovatne jurnjave, zaustavlja ih crveno na semaforu. On otvara prozor i ispaljuje kompliment: „Viđu, dama si par excellence, ali još nisam vidio ovakvu ženu za volanom. U pljačke bi mogla da me voziš!“
Ovdje je zaista riječ o ženi koja uvijek izgleda tako kao da joj od toga život zavisi. Ipak, ona vuče konce u drugom pravcu, uglavnom tamo gdje nema zabušavanja.
Šta bi pisalo u tvojoj knjizi uspjeha?
Ne bih mnogo filozofirala. Sve bi stalo u desetak pojmova: istrajnost, upornost, strast, kreativnost, individualnost, neprekidno učenje, dosljednost, hrabrost, otvorenost ka promjenama i tim.
Dobro zvuči i izgleda na papiru. Jesi li ikada bankrotirala, čime baš vole da se hvale bogati muškarci?
Nisam nikad bankrotirala, ali jesam pala, u psihičkom smislu. Ima jedan parking na izlazu iz Niša, gdje sam redovno odlazila da se pošteno isplačem kada mi je bilo teško. Tada sam još bila na početku. Naravno, za to niko nije znao. Poslije toga bih se u firmu vraćala kao jaka Mila. U to vrijeme sve prepreke sam doživljavala tragično. Sada su mi izazov, čak me i uzbuđuju. Daleko od toga da nisam strahovala, pogotovo što se u finansije nisam baš najbolje razumjela. Nije mi bilo jasno kako neko pozajmi pare, pa ih ne vrati ili ne vodi računa hoće li ljudi primiti platu. To mi je bilo nepojmljivo. Da bih bila načisto sa svim tim, riješila sam da sama prodajem robu. Do tada sam se po Srbiji kretala kao turista i to sa roditeljima. Odjednom, treba da pobijedim stidljivost i hrabro zakucam na vrata neke parfimerije.
Sa onim skalameričnim koferom. Kao trgovački putnici iz filmova?
Kamo sreće da sam imala takav kofer. Bila sam obučena u odijelo ili kostimčić, stil Milka Planinc, misleći da će mi to dati potrebnu ozbiljnost. A onda dolazi krucijalni momenat: kartonska kutija iz koje bi mi redovno poispadali ruževi za usne. Tako sam išla od grada do grada. Kad sam stigla u Valjevo, tamo nisam znala nijednu parfimeriju. Uputim se u centar grada i naiđem na prodavnicu Beko. Računala sam da će mi se posrećiti. Toliko puta mi se dešavalo da mi kažu kako taj direktor koji me je poslao nema dušu. Zbog toga su mi najčešće i kupovali robu, da ne bude da sam džabe potegla čak iz Niša, a ništa nisam uspjela da prodam.
Bila sam u kasnim dvadesetim, a suočila sam se sa potpuno drugačijim svijetom i mentalitetom. Za mene, koja sam odrastala pod staklenim zvonom i tokom studija provela mnogo vremena u Francuskoj, bilo je to fantastično iskustvo.
Doduše, nisam baš bila nepripremljena. Pročitala sam mnogo knjiga na tu temu, ali praksa je nešto drugo.
Od koje se to literature uspijeva u životu?
Čuvena edicija Fondamis, finansije za tupsone. Ali, sve je to djelovalo suviše školski. Čim počnem da pričam, oni me pogledaju bijelo i jednostavno pitaju: „Reci ti nama kol’ko to košta?“ Ja potpuno izbezumljena, jer mi se činilo da ništa nisam znala. Bilo mi je lakše da završim fakultet, nego da izdržim dva sata propitivanja svog prvog kupca.
Kako si prodala prvi karmin?
Bilo je to u Čačku. Dobro se sjećam tog prvog kupca. Pazario je cijelu kolekciju. Taj akceptni nalog poslije sam godinama držala u firmi uramljen, kao trofej. Da li sam umjela s parama? To je vrlo jednostavan recept. Roditelji su me svakog ljeta, od moje petnaeste godine slali u Dižon, jer tamo nije bilo Srba s kojima bih mogla da razgovaram na maternjem jeziku. Dobila bih određenu svotu novca za skromni džeparac s kojim sam mogla da se hranim u menzi. Svakog dana jela sam samo mini picu i pila coca-colu, a sve što mi je ostajalo davala sam na garderobu. Štedjela sam na hrani, ali nikada nisam trošila preko limita. To je dio porodične tradicije: nema pozajmljivanja, ni dugovanja.
Sada zvuči kao dobar štos, ali upoznale smo se u gradskom prevozu. Bila je to čuvena trinaestica, zvana harmonika. Kada si izašla iz tog autobusa?
Normalno je da sam se vozila autobusom dok sam studirala. Za vrijeme embarga čak sam razvila i posebne tehnike kako se uvući u prepuni bus. Obično bih se šlihtala vozaču. Tada sam sa roditeljima stanovala na Banovom brdu i žalila što ne živim u centru, blizu fakulteta. Imala sam običaj da dan prije ispita prestanem sa učenjem i pješačim od Slavije do Studentskog trga i nazad. Voljela sam širinu Beograda, a vožnja autobusom me je zabavljala jer sam mogla da posmatram ljude.
Kog žanra bi bio tvoj „ruski roman“?
Moj djed Andrej Litvinjenko je kao bjelogardejac pobjegao iz Rusije, jer je bio na strani Romanovih. Kada je ugledao moju baku Milu, koja je bila dvije godine starija od njega, stavio je nož na sto i rekao: „Ona ili nijedna druga.“ Bio je građevinski inženjer, napravio je mnoge mostove i puteve po staroj Jugoslaviji. Tu crtu odlučnosti i borbenosti povukla sam na njega. Ono što hoću, po svaku cijenu moram da ostvarim, iako usput udarim glavom o zid, i to ne jednom.
Otac je epidemiolog, rođen je u Beogradu, a mama je bila profesorica francuskog. Zanimljivo je da moja ljubav prema tom jeziku i estetici nema veze sa njom. Tek kada sam u prvom osnovne ugledala profesoricu francuskog, ne samo da sam znala šta ću studirati, nego i kako ću jednog dana izgledati. Bila sam toliko fascinirana njenim stilom, elegancijom i pokretima ruku. Iako su i bratu i meni usađene određene vrijednosti i odnos prema drugim kulturama, vrlo često sam mami kukala zašto mi ne jedemo kao sav ostali svijet. Na trpezi je često bila pašteta od guščije džigerice i obavezno quiche lorraine, a ja kao mali baksuz tražim da mi spremi nešto normalno.
Prvog momka imala sam sa osamnaest godina, da bi dvije godine kasnije on postao i moj muž. Kćerku sam rodila dok sam bila na fakultetu, a da niko nije znao da sam bila trudna. Petnaest dana pred porođaj polagala sam posljednji ispit. Nekako smo muž i ja djelovali kao brat i sestra koji imaju dijete kao živu igračku. Sve sam radila oko bebe, ali mi se materinski instinkt javio kasnije. Ubrzo sam se i razvela jer je otac mog djeteta sazreo mnogo kasnije, tako da sam je sama odgojila.
Koliko znam, prilično spartanski. Dva puta si joj dala otkaz jer je kasnila na posao?
Prvi put otpustila sam je jer je previše visila na društvenim mrežama, ali tada nismo imale ugovor. Sljedeći sam sastavila tako da ukoliko tri puta zakasni ili ne dođe na teren, ide iz firme. Doduše, ona je još kao djevojčica dolazila u fabriku da lijepi etikete i radi neke lakše poslove. Ispostavilo se da je kozmetika ne interesuje. Poslije drugog otkaza, otišla je u Sibir na neko naše gradilište da se bavi administracijom. Provela je šest mjeseci na minus trideset i uopšte se nije žalila.
Od čega si napravila Auru?
Poslije fakulteta dvije godine sam radila kao simultani prevodilac za Ujedinjene nacije, ali sam osjećala da mi nešto nedostaje. Uskoro sam se, sasvim slučajno, zaposlila u firmi koja se bavila uvozom raznih hemikalija. Uspjela sam da naučim neke fazone i poslije pet mjeseci odlučila da registrujem Auru. Tačno se sjećam datuma: 17. april 1996. U međuvremenu našla sam se na Sajmu kozmetike u Bolonji da kao prevodilac pomognem prijateljima pri kupovini neke mašine. Šetajući kroz hale, gdje su me bombardovali katalozima i uzorcima kozmetičke robe, sinulo mi je da je šminka ono što želim. Prvo pitanje koje sam postavila advokatu bilo je zbog čega se ide u zatvor i šta nikako ne smijem da uradim. Nakon izvjesnog vremena, u posjetu Auri došao je njemački bankar i počeo da me ispituje koliki nam je profit, kakav je promet, uglavnom je prosipao pojmove o kojima sam vrlo malo znala. Imala sam svoju svesku u kojoj sam vodila evidenciju koji nam kupci duguju i koliko ja dođem dobavljačima. Njemcu sam nonšalantno odgovorila da ne bih o tome. Mora da sam dobra glumica, čim sam uspjela da ga ubijedim kako sam ozbiljna business woman.
Koliko dugo si se pravila da je sve što ne znaš poslovna tajna?
Za prvi odlazak u banku po kredit, pripremala sam se kao za pozorišnu predstavu. Morala sam tekst da naučim napamet jer su mi termini bili potpuno nepoznati. Na kraju je sve, uz malo gestikulacije, ispalo dobro. Usput sam kontaktirala dobavljače, obilazila parfimerije na glasu i pitala prodavačice šta najbolje ide. Od probanja svih mogućih proizvoda i boja dobila sam upalu nadlaktice. Danima sam se tako mackala, da bih se na kraju opredijelila za klasiku u kojoj će se svaka žena pronaći.
U početku sam bila jedina zaposlena u firmi. Kad su stigle mašine, primila sam još devet radnika. Otišla sam na obuku u inostranstvo sa pričom kako su naši tehnolozi toliko zauzeti da ne mogu sve da stignu, pa su mene poslali. Svi ti ljudi koje sam zaposlila bili su tekstilni radnici. Vidjela sam da je najvažnije da imaju spretne ruke. Zato sam im na intervjuu za posao davala da rasklope i ponovo sastave hemijsku olovku. Sve se to dešavalo u Nišu, jer sam tamo pronašla prostor koji je mogao povoljno da se iznajmi. Ruku na srce, bilo je to dobro vrijeme za početak privatnog biznisa. Već je postojao embargo na uvoz kozmetike iz Slovenije, a domaće kuće poput Merime i Nevene nisu pratile trendove, tako da se ukazao prazan prostor.
Odmah si htjela da pokažeš da ruž pomaže ženama da bolje i brže misle!?
Prvo što smo proizveli bila je kolekcija ne samo ruževa, nego kompletne šminke. Promocija je bila u klubu Elington u Hyattu. Htjela sam da sve bude po svjetskim, a ne po domaćim standardima: način oglašavanja, uniforme, manekenke. Valjda je zato dugo vladalo uvjerenje da Aura nije srpski brend. Samo što je prošla početna euforija, pojavili su se Italijani od kojih smo kupili mašine i rekli mi da treba da zatvorim fabriku jer pravim toliko škarta da ću bankrotirati za tri mjeseca. Ukratko: umjesto da proizvodimo 3.000 ruževa po jednoj smjeni, mi smo jedva dobacivali do 900 komada. I to smo prebrodili.
Dok sastavljamo komadiće tvog profesionalnog i privatnog života, teško je odupreti se sumnji da je riječ samo o jednoj nepobjedivoj ženi i njenoj sretnoj zvijezdi?
Prvih deset godina svi su bili ubijeđeni da tu postoji neki moćan muškarac. Ona se baš fino igra, ali neko stoji iza nje. Uopšte me to nije pogađalo. Pogotovo što sam ja tu svoju igru vrlo ozbiljno shvatila. Tek prije izvjesnog vremena za okolinu smo nekako postali izuzetni i cijenjeni.
Čime si se izborila sa teškom presudom i predrasudom da domaća šminka ne valja?
Trebalo je da prođe petnaest godina. Nije riječ samo o šminki, nego mi, za razliku od bivših komšija, vjerujemo kako našim proizvodima nešto fali. Ljudi misle da je hendikep i to što je Aura iz Niša. Nikada nisam razmišljala o tome da nećemo uspjeti. Govorila sam da će stajati u redu zbog našeg karmina ili maskare. Znala sam da će se, kad nas jednom probaju, sigurno vratiti. I, sad ću razbiti tvoju iluziju o svjetskim brendovima činjenicom gdje se većina njih proizvodi.
Ko god je zavirio u moj neseser, umalo se nije onesvijestio. Pun je uzoraka koje uzimam za sirovine. Regularno u radnjama kupujem naše proizvode i nikada se ne predstavljam. Brišem i prašinu i nameštam police, sve dok me obezbeđenje ne opomene. Nedavno je jedna žena pitala naše komercijaliste da li se ja foliram ili stvarno mislim da ću tako da povećam prodaju.
Možda je previše intimno, ali koliko je Aura teška?
Onako. Ranije sam se vrijeđala kad mi neko kaže da sam gazdarica. Sada to shvatam kao kompliment jer je riječ o starinskoj kategoriji. O svemu vodim računa: od košenja trave, preko krečenja do menze. Ono što mi nikako nije išlo u prilog bile su moje vrtoglave štikle i dugi nokti. Moje radnice mislile su da ni kafu ne umijem da skuham. Našle su u koju će žicu da me pogode, budući da sam u kuhinji od desete godine. Jedino se u tehnici baš nešto ne ističem. U svemu ostalom sada mogu da budem ono što jesam.
Tekst: Duška Jovanić