Srećne porodice. Kompletne porodice, mama i tata, brat i sestra. Djed i baka. Uspomene za cijeli život i temelji za izgradnju ličnosti. Kao dijelovi slagalice čine jednu cjelinu, koja u slučaju nedostatka jednog dijela ostaje nepotpuna. Nedovršena, nestabilnih temelja, ali i veće želje da svijetu dokaže da vrijedi. Kada te ostave, a da pritom nisi ni najmanje kriv, već se nađeš kao kolaterna šteta sukoba roditelja, neminovno se postavlja pitanje: “Trebaš li i ti ostaviti čitavu priču iza sebe ili tražiti odgovore?” U konačnici, ko ti ih uopšte može dati jednoga dana i hoće li biti dovoljno znati razlog zbog kojeg si ostao zakinut za uspomene sretnog djetinjstva?
Možda je zaista tako i lakše. Ne znam kako bih mislila da je riječ o mami. Zato me susret sa Josipom prije nekoliko godina pomjerio s mjesta i pokazao da se slične duše prepune patnje negdje nekada nekako nađu. Njega je ostavila majka, a otac godinama kasnije umro. Danas je izgrađen, samostalan i vjeruje u ljubav, budućnost i ponovni susret sa majkom jednoga dana, jer ističe kako uvijek fali ta neka povezanost koja te vuče da istražuješ više o svom životu. Već odavno prestao je da se budi sa pitanjem zašto i kako, a spletom okolnosti saznao je kako izgleda, gdje živi, kao i kakva joj je nova porodica. U trenutnoj fazi života ne želi postavljati pitanja i tražiti odgovore, jer ne vrijedi ispravljati krive Drine. Ma koliko teško bilo njegovo životno iskustvo, vjeruje da ga je ono oblikovalo i usmjerilo na bolji put. 
A taj bolji put upravo je spojio mene i Brankicu, koja je pokušala da pronađe svoju majku sedam godina nakon što je napustila nju i njene sestre. Taj pokušaj se završio neslavno, nakon čega ona više nije spremna da se suoči sa njom.
“Ponekad roditelji zamijene uloge s djecom i očekuju da oni budu ti koji sve razumiju. Da djeca i postave pitanje i ponude odgovore. Danas to više nije ni susret, ni razgovor, to je suočavanje s otvorenom ranom. Jednog dana ću sigurno biti dovoljno hrabra i snažna za to i sigurno ću ja nju potražiti. Jer taj nivo zrelosti ne mogu očekivati od nje. Za sada to nije ni opcija, ni želja”, ističe Brankica, koja je danas majka o kakvoj bi njena majka mogla samo sanjati, jer je za razliku od nje naučila to biti. Odlučila prihvatiti izvore nove ljubavi i živjeti život bez straha da voli, što je ranije bilo gotovo nezamislivo.
Međutim, za to treba vremena, treba snage, podrške i truda. Niko te nikada ne pripremi kako da budeš odbačen od rođenja. S vremenom naučiš da se nosiš sa prekidima emotivnih veza, otkazima, čak i sa smrću voljene osobe, ali s time se suočavaš kada već rasteš i kada je neko tu pored tebe. Mnogo je drugačije pak kada se trudiš vidjeti to lice iznad dječijeg krevetića koje se nikada ne pojavljuje. A ti ga uporno čekaš i čekaš. A onda prisilno naučiš odrastati sa činjenicom da je uzaludno čekati onoga koji neće doći, gotovo kao i tražiti odgovore od njega, znajući da nijedan neće ispuniti tvoje srce i dati odgovor na pitanje “Zašto?”.
“Svi ideali ovog svijeta, ne vrijede suze jednog djeteta“, rekao je Dostojevski još mnogo prije nego su se neki usudili da ih rasplaču i ostave ih uplakane da odrastaju. Smješkajući se baš kao na porodičnim fotografijama, prepunih ljubavi i toplote koje nema. Djeca koja odrastaju bez roditelja zasigurno su ona koja se na sve načine trude pokazati i dokazati svetu da vrijede mnogo više, jer ih je neko sasvim nepravedno ostavio bez ikakvog opravdanja. A onda u sva tri navedena slučaja zamijenio nekon novom djecom, koja su spletom okolnosti dobila sve ono što ostavljena djeca nikada neće. Roditelja.
Autorica: Sara Velaga (Luftika.rs)
