Ne definiše.
Svaka pora na tvojoj koži, oblik tvojih jagodica, dužina tvojih trepavica i način na koji se tvoje usne razvuku u osmjeh, svaki dio tvog lica je jedinstven, ne postoji isti na ovom svijetu, i upravo su ti dijelovi lica oni koji te u konačnici čine lijepom.
Mi smo svi samo ljudi.
Još kao djevojčica, tinejdžerka i mlada odrasla žena, stalno sam se preispitivala što to znači biti uistinu lijepa? Iako smo svi započeli život goli, ipak s godinama se suočavamo s pronalaskom svojih vrijednosti, a posebno s onim kako nas ljudi doživljavaju fizički.
Ono što ja ne razumijem je, kada smo postali toliko plitki da su nametnute „mane“ na našim licima odjednom postale neprihvatljive? Kada smo to počeli zaboravljati da sve nesavršenosti na nama su tu s razlogom da nas osnaže kako bi zavoljeli sebe, a one su postale naše tužne slike na licima. Kada samo se počele bojati izaći iz kuće bez trunke šminke da nas ne bi netko sreo, a nekada smo bezbrižno živjele?
I još važnije, kada smo izgubile iz vida činjenicu da je unutarnja ljepota daleko više nego vanjska, koja je na kraju krajeva prolazna.?
Ne znam kad se to dogodilo, ali znam da se dogodilo, jer sam ja produkt svega toga. Ja sam se neumorno borila s tim da budem svoja. Svako jutro, svaki dan, toliko sam istrenirala kistove, boje, pudere kako bi sakrila svoje stvarno lice, samo da bi stvorila neko drugo, meni lijepo. I onda sam se nakon nekoliko godina umorila i pitala se: nije li moje najljepše lice ono koje je istinito, koje imam?
Ako je naš današnji standard ljepote dovelo da moramo imati lica koja su daleko od naših vlastitih, onda ja ne želim biti jedna od klonova i rob standardima. Neka se standardi prilagode mojem licu.
Ja obožavam šminku i vjerojatno ću se cijelog života šminkati, ne želim da me krivo shvatite. Samo želim reći da šminka i postoji kako bi nam naglasila dijelove lica koje želimo istaknuti, a nikako da definira ono tko smo. Najvažnije od svega je da zavolimo svoja lica bez šminke. Šminka je dodatak koji se ionako mora skinuti, a onda nam ponovno preostane lice koje je samo naše, nitko ga drugi nema, samo ja svoje, ti svoje.
Toliko smo se prepustile nametnutim uvjerenjima, da smo zaboravile kako šminka zapravo postoji kako bi pridonijela našoj prirodnoj ljepoti. Mi smo počele vjerovati da je šminka ta koja nas čini privlačnijima. Bitno je da sve mi žene dođemo u jednom životnom trenutku do raskrižja, gdje moramo otpustiti ta vjerovanja i pokušajmo prihvatiti ono tko smo, te da same diktiramo pojam ljepote.
Pogledaj se u ogledalo i kaži sebi, LIJEPA SI. Govori si to svaki dan, ako treba i 100 puta sve dok sebe ne uvjeriš koliko si zaista lijepa. Jer samo ćeš tako shvatiti da postoji još mnogo toga na tebi što je predivno, a zanemarila si.
Sve novine, svi mediji, fotošop, sve one predivne žene koje viđamo na naslovnicama, svaka od njih ima nešto što na sebi ne voli. Svaka od njih nosi svoju patnju, svoje komplekse, sao što ih ti ne vidiš. Svaka od njih legne sama sa sobom navečer u krevet i vidi svoje mane. I isto se pita kako ona žena koja nije na naslovnicama toliko zrači ljubavi prema sebi.
Svaka tvoja borica na licu označava koliko si se do sada u životu smijala. Svaka strija na tvom tijelu pokazuje periode u životu u kojima si se debljala i mršavila. Svaki ožiljak na licu ili tijelu je podsjetnik na neku situaciju. Sve si to ti. Jedna i jedinstvena.
I zapamti, ni u jednom trenutku ne smiješ zaboraviti niti se stidjeti pokazati svijetu koliko si besprijekorna upravo zbog svega, a posebno koliko si predivna i bez slojeva šminke.
