Uz ime košarkašice Nataše Kovačević mogu se staviti mnogi epiteti, ali jedna riječ uvijek će dominirati: HRABROST. Ova djevojka preživjela je i pobijedila ono što bi malo ko uspio.
U svojoj autobiografiji “Koraci” opisala je sve ono kroz šta je prošla i prolazi, otkad joj je nakon nesreće u Mađarskoj amputirana noga do koljena. “Blic” je ekskluzivno objavio dijelove knjige koja se čita u dahu, a mi vam prenosimo jedan djelić…
“Moji ožiljci su podsjetnici moje borbe, oni su dio mene“, Natašin je moto kojim počinje “Korake”, uz dvije napomene:
– Ovu knjigu posvećujem svima koji su bili i ostali uz mene.
– Dok sam ležala u bolničkom krevetu, sve što sam željela bilo je da opet osjetim vjetar u svojoj kosi…
Nikad ne budi obična
Postoji dovoljno razloga da se kaže da mi je košarka bila suđena. Čak i moj dolazak na svijet, 1994. godine, bio je kao neka dobro uigrana košarkaška akcija: izašla sam iz stomaka jedne košarkašice i odmah pala u ruke druge. Moju mamu Nataliju porodila je Vesna Šelević Stojanović, nekadašnja igračica Crvene zvezde, koja je kao ginekolog radila u bolnici na Zvezdari. Tu sam došla na svijet.
Moj brat Ivan, mama i tata su tada živjeli na 19. spratu jednog od pet solitera na Banjici (kasnije su se preselili u susjedni soliter, u kojem su i danas). Tata mi je pričao da su odatle imali predivan pogled na VMA, da je posebno bilo lijepo kada se noću upale sva svjetla. Ali to je bila varljiva ljepota… Pošto je bilo ratno vrijeme, tada su često slijetali vojni helikopteri.
Tog dana, kada je mama trebalo da krene na porođaj, nisu radili liftovi. Mama, sportski tip od glave do pete, koja je – kako tata kaže – i u trudnoći trčala za autobusima i trolejbusima, nije baš lako podnosila “lažnjake” u stomaku! Trebalo je dobro odmjeriti kad su trudovi pravi ili slijedi povratak pješke na 19. sprat. Tako jednom, oko ponoći, pošto sam je nogom dobro potkačila, upozorila je tatu da bih vrlo brzo mogla da dođem na svijet. Tata je, usljed čestih šetnji, vidno umoran, bio ubijeđen da mogu da dočekam jutro. Sat kasnije, kad je već počeo 20. maj, krenulo je sve češće i češće, pa ni tata više nije smio da oklijeva. Probudio je telefonom Vesnu i uskoro su svi bili na okupu u bolnici na Zvezdari. Želio je da prisustvuje porođaju, zbog čega se kasnije, kako je priznao, malo pokajao. Ne zato što je htio još jednog dječaka, već što mu je sam čin porođaja teško pao.
Rodila sam se u pet do pet ujutru. Tata pamti kako je Vesna govorila da sam veoma lijepa beba, ali i mamin vapaj na početku porođaja: “Ovo baš boli, danas neću da se porađam! Dolazim sutra sigurno!” Tata ipak nije kolabirao, mada je mislio da hoće. Nedavno mi je pričao o tome:
“To mi je prvi kolaps koji si mi priredila. Drugi je bio dok sam bio u kolima kod Vrbasa, kad sam čuo za nesreću u Đeru. Znao sam da nešto nije u redu, iako su krili prave informacije od mene. Zaustavio sam auto pored puta, otišao na livadu, sjeo na suvozačevo mjesto. Bio sam mokar kao da sam izašao iz vode. Bio je to nevjerovatan instinkt. Osjećao sam tvoju borbu za život, iako nisam imao pojma šta se tačno zbilo…“
Ime sam dobila po mami. Ona i tata su imali dogovor da ako dijete bude žensko, ponese ime nalik maminom, Nataša, a ako bude dječak, da ime liči očevom, da bude Vuk umjesto Vukašin, piše Nataša na početku knjige.
