Znajući da su se sve velike odluke donosile na taj način, izvadih stari, sretni novčić svoga dede.
Prevrtih ga dva, tri puta među prstima, maštajući što bi deda rekao da zna da sam korak od toga da je izgubim.
Izgubim ili pustim? Možda je za situaciju manje bitno tko koga pušta i tko koga gubi.
“Pazi, unuk moj lijepi..” – odzvoni mi u glavi, kao da sam ga netom ranije zbilja čuo.
“Znaš..” – reče – “..nije bilo puno žena kao tvoja baka. Nju svijet vidio nije. Niti prije, niti kasnije. A mogao sam je tamo negdje prije 50 godina pustiti..”
Zažmirih na tren, jer tada si sigurniji. A trebalo mi je da budem siguran. Još kako mi je trebalo.
Palac mi prijeđe preko pisma, preko glave, a nakon toga novčić poleti u zrak.
Zakleo bih se da je letio nečiju vječnost. Vječnost cvijeta kojeg starac pruža jednoj naboranoj ruci. Vječnost leptira koji baš tada slijeće na cvijet. A onda i na njene nježne dlanove. Vječnost riječi koje silaze s njenih usana.
“Do kada traje uvijek?” – dok ga ona pita.
“Koliko god i mi trajemo..” – dok joj on odgovara.
Novčić se vrtio po zraku, ne odajući stranu kojoj naginje, ne dajući nikakve vjerojatnosti, ne dozvoljavajući nikakve slutnje.
“S čime se kockaš?” – čujem dedin glas i prešutim mu odgovor.
“Pismo je?” – čujem ga kako započinje moju rečenicu.. “Uvijek.” – nastavim je.
“Znači da je glava nikad?” – glas me pita.
Prešutih mu jedno “da”, strahujući od njegove reakcije.
“Moraš znati..” – govori mi – “..da su nikad i uvijek velike riječi.”
“Što ćeš odlučiti? Pismo ili glava? Glava ili srce?”
“Odlučiti?” – čudim se dedinoj reakciji, kao da je posenilio pod stare dane..
“Znaš li ti, unuk moj, kako to funkcionira?” – a ja se upitah isto za njega.
Ipak ga pustim da povede ovu igru.
“Kako?” – pitam.
Čujem njegov duboki glas i prepoznatljivi smijeh.
“Sve su se moje velike odluke donosile na taj način. Ipak, niti jednu nisam prepustio sreći.
Nikada nisam pogledao je li pismo ili glava. Kažu da odgovor znaš u letu. Jer se uvijek nadaš jednom od toga.”
Zakleo bih se da je novčić letio nečiju vječnost.
Vječnost starice koja se penje uz stepenice. Vječnost njenog čekanja pred vratima. Vječnost pogleda koji joj upućuje starac dok ta vrata otvara.
“Do kada traje nikad?” – dok ga ona pita.
“Zafalila si i ti meni.” – dok joj on odgovara.
Obje su me strane plašile dok je novčić letio. Uvijek. Nikad. Glava. Pismo. Srce.
Uvijek.
Nikad.
Novčić je letio nečiju vječnost.
Uvijek.
Nikad.
..i znao sam. Odlučih u toj vječnosti. Odlučih u letu.
(Jelena Kastaneti)