Trebaš mi da budem dijete.
Da mi obrišeš suze i zaviješ krvava koljena.
Kad kažeš da nema čudovišta u ormaru, da te ja nagovorim da još jednom provjeriš jer “čujem nešto čudno”.
Trebaš mi da me poljubiš nakon bajke jer bez toga ne znam zaspati.
Trebam te da budem dijete.
Da ti kažem da sam se zaljubila, a ti da opsuješ u zrak sa strahom da me netko povrijedi. “Tek ti je šest, pobogu.”
Da ti poklanjam svoje crteže, a ti da mi lažeš da “Nitko ne crta kao ti, sunce.”
Ili bez zareza, jer nitko sunce ni ne crta kao ja.
Trebaš mi da budem dijete, kad više dijete ne budem.
Pa da ti plačem “To je najveća greška u mom životu.”
A ti da me smiješno tješiš “Još ćeš ti puno griješiti, čudo moje.”
Trebaš mi da budem dijete.
Trebaš mi da me sačuvaš, pa da naučim i ja kako ono, u životu vrijedno – sačuvati.
Trebaš mi da ostaneš, pa da naučim i ja kako uz ono vrijedno – ostati.
Trebaš mi da se smiješ sa mnom i meni.
Trebaš mi da plačem s tobom i tebi.
Trebaš mi da u tvome krilu odmorim dušu.
“Hoće li me itko voljeti tako?” – da te pitam.
Trebaš mi da budeš – tu.
I da šapneš “Voljet će te jednom netko kao da si sav njegov svijet.” dok se stišćem uz tvoja sigurna prsa.
Trebaš mi da budem dijete.
(Jelena Kastaneti)
