“Priče koje se kriju iza hidžaba” je projekat kreiran sa ciljem rušenja predrasuda o muslimankama na temelju toga nose li hidžab ili ne. Cilj je proširiti njihove priče i omogućiti im vidljivost, tako što će se demifistikovati i pokazati kao osobe koje iz lične perspektive govore o svom odnosu prema hidžabu.
Ovo je priča o Enveri koja ima 24 godine i iz Sarajeva je
Nosila sam hidžab. Moja porodica me odgojila u islamskom duhu i tokom čitavog života sam vjerovala da su moji roditelji prilično liberalni, sve dok nisam uradila šta sam uradila prije dvije godine. Kada sam počela nositi hidžab nikada se nije dovodilo u pitanje hoću li ga jednog dana prestati nositi ili ne. To je bilo kao Božija volja, određena posvećenost i predanost koja ne može biti prekinuta, bez obzira na lični razvoj i rast tokom života. Moji roditelji i ja nismo bili spremni na stvari koje će se kasnije desiti.
Prije nego se vratim na čitavu priču moram naglasiti da su moji roditelji predivni ljudi. Trudili su se da u post-konfliktnoj državi kakva je BiH omoguće meni i braći sve što nam treba. Učili su nas saosjećajnosti, empatiji, prijateljstvu i dobroti. Iskreno vjerujem da su uspjeli, uprkos tome što su možda imali više sreće sa bratom nego sa mnom, ali jedno od šestoro mora biti drugačije. Uvijek su podržavali našu edukaciju, trudeći se da izvuku najbolje od nas. Nekada mislim da bi sve bilo drugačije da mi nisu toliko probudili znatiželju da otkrijem svijet onakav kakav jeste.
Počela sam nositi hidžab kada sam imala 13 godina. Pri kraju osnovne škole i spremna za srednju. Nastojala sam razmišljati kao odrasla i izabrala ono što je prema mišljenju sviju bila najbolja moguća edukacija za mene. Sada sam svjesna kako sam bila žrtva marketinga i učenika koji su me ubjeđivali da su im se životi promijenili kada su postali dio ove institucije. Tako sam u oktobru 2006. godine krenula u medresu u svom rodnom gradu. I da ne dužim priču, to definitivno nije bilo ono čemu sam se nadala. Više je to izgledalo kao da se obrazujemo da budemo dobre muslimanske žene, nego akademske građanke, ali možda to i nije tako, ja ipak govorim na temelju informacija koje su do mene došle za vrijeme školovanja tu.
Da se bolje izrazim na temelju svih onih informacija koje nisu došle do nas. A onda sam došla do fakulteta i prve godine potpune panike, straha i izgubljenosti. Moje životne okolnosti su se u potpunosti promijenile i bila sam daleko od kuće, potpuno sama i bez prijatelja. Kada gledam to iz današnje perspektive vjerujem da je to bilo najbolje što mi se moglo desiti, jer sam se počela družiti sa različitim ljudima. Sa onima koji su preispitivali sve, koji su znali šta i zašto rade i koji su imali viziju. Polako sam počinjala imati jasne ideje o sebi i svom životu, konačno radeći ono o čemu sam sanjala.
Volontirala sam, putovala, upoznavala nove ljude i obilazila mjesta. Odrastala sam i predstavljala svoju državu. Međutim, još uvijek sam malo više predstavljala svoju religiju, jer je hidžab nemoguće ne primijetiti. Diplomirala sam, dobila posao i odlučila ostaviti sve iza sebe i preseliti se u Azerbejdžan na godinu dana. Prilično jednostavno, zar ne?
Pa jeste, ali i nije. Moji roditelji su mislili da se šalim. Nana je bila slomljenog srca, a sigurna sam da je moj dajdža imao napad anksioznosti, jer je rat bio tamo i mogla sam umrijeti. Međutim, tvrdoglava kakva jesam i sa novom vizijom i strašću odlučila sam otići. Nisam sigurna jesu li moji roditelji prećutno bili ponosni na mene, jer nikada nismo o tome pričali, ali znam da ja jesam. Konačno sam osjećala da imam svoj život u rukama i da ga mogu oblikovati kako god želim. Tada su počele stvarne promjene.
Još uvijek nisam sigurna kako je to sve počelo, ali znam da su moje ideje o hidžabu i ono što je mnogo važnije, mojoj posvećenosti njemu počele da se mijenjaju. Shvatila sam da ga ne želim više. Možda je do drugačije kulture koja je uticala na mene, možda zbog slobode koju sam imala, još uvijek razmišljam o tome. Ideja se počela razvijati, a uporedo sa njom i shvatanje da moja porodica neće to nikada podržati i prihvatiti. Znala sam da moram birati između njih i sebe.
Trebalo je vremena. Lagala sam sebe, ali to nije moglo vječno trajati. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti, okeani suza da smognem snage i odlučim im to reći. Trebalo je godina strpljenja mojih prijatelja da me ubjede da će sve biti dobro na kraju. U trenutku kada sam im rekla, a moj otac odbio, čitav moj svijet se slomio. U tom trenutku sam znala da sam izabrala sebe i da ću biti sama. Znala sam da ću morati slomiti njihova srca, nevoljno i nažalost kako bi spasila svoje.
Znala sam da bez obzira na to koliko bila uplašena po pitanju budućnosti ne mogu više da se zalažem za nešto u šta ja više ne vjerujem. Tako smo slomili jedni drugima srca i napustili jedni druge. Moj otac je za mene ranije bio princ sa sjajnim oklopom, ali od tog trenutka postali smo najveći stranci na svijetu. Mama je bila tiha, kao što svaka dobra žena treba biti, preklinjući me da budem dobra kćerka i poštujem pravila, pokušavajući ih malo prilagoditi svojima. Da živim taj prosječno savršeni život koji sam mogla imati.
Stvar koja me najviše iznenadila jeste iznenadno interesovanje i uključivanje svih članova porodice i prijatelja i poznanika koji su okrutno osuđivali moj postupak. Uvrede i optužbe, direktna mišljenja i indirektni savjeti i različiti oblici verbalnog nasilja od svih ljudi. Ali i riječi podrške i razumijevanja od nekih drugih za koje nikada nisam mislila da će biti takvi. Transformacija koja me naučila najvažniju životnu lekciju.
Nešto više od dvije godine nakon mog skidanja hidžaba, zaleđeni odnosi i dalje traju. Propustila sam rođendane i vjenčanja, praznike i skupove, ali oni su propustili moj razvoj i sazrijevanje. Znam da i jedni i drugi gubimo, ali neću moliti za oproštaj više. Nisam uradila ništa pogrešno. Jednostavno sam se promijenila i sazrijela. U konačnici nije mi žao za promjenu koju sam donijela u svoj život. Naučila me mnogo toga i promijenila još više.
I uprkos svemu ja sam srećna. Nisam u potpunosti sigurna šta trebaju biti zaključak i poruka ove priče. Ostaviću svakoj osobi koja će pročitati da odluči za sebe, ali moj savjet roditeljima bi bio da shvate da trebaju djeci dozvoliti da kreiraju i oblikuju život po svojim pravilima. Sa svim greškama za koje vjerujete da će ih napraviti. One će ih naučiti mnogo više od društvenih normi i pravila. A vama djeco poručujem da vjerujete u sebe i pokušate shvatiti šta želite od svog života i izborite se za to!
Ex- bula out!
Izvor: Story behind the hijab
