Ponekad se čini da je svaka žena koju možete vidjeti u filmovima prikazana na isti način. I, jasno vam je o čemu govorimo: dama u nevolji koja je tragično vezana za stup opasnosti i koja strpljivo čeka snažnu (mušku) energiju koja će je pronaći usred začarane šume i izrezati konopce koji je sputavaju na njenom putu snažnim, golim rukama te će je priviti, tako sitnu i usplahirenu, u svoje snažno naručje.
Ili je riječ o ljupkoj, samodestruktivnoj domaćici krupnih, srnećih očiju koja mrzi sebe vatrenom nemilosrdnošću i koja – kako se radnja razvija – upada u potresni vrtlog ovisnosti i samozlostavljanja sve dok se, slučajnim stjecajem okolnosti, u njenom životu ne pojavi autoritativna muška figura i odmah se zaljubi u nju te joj pomjeri tlo pod nogama spašavajući je od nje same.
Iako se pojavljuje u različitim filmskim stilovima i usmjerena je na različite raspone starosne dobi, priča je uvijek ista.
Međutim, ono što je prilično zbunjujuće jest da je cjelokupno društvo prilično dobro u pretvaranju da “voli” i “slavi” neovisnu i jaku ženu. Pokorno ćemo učiti mlade djevojke da razmišljaju svojom glavom i da se trude zaraditi svoj novac, ali kada se one u stvarnom svijetu pojave kao odvažne, snažne, moćne žene koje razmišljaju svojom glavom, društvo se, skoro pa odmah, distancira od njih. Sa podignutim obrvama i čvrsto stegnutim usnama, društvo im brzo daje do znanja da samouvjerene žene koje imaju svoje mišljenje, jednostavno, nisu dobrodošle u svijetu.
Lažni osjećaj prihvaćanja i lažna otvorenost prilično su opasni. Što se nalazi iza nespremnosti društva da istinski prihvati neovisnu ženu na pravi, iskren način?
Strah.
Uostalom, najviše mrzimo stvari kojih se najviše plašimo, zar ne?
Otkud taj strah? Što se krije ispod površine?
