“Prošlo je možda zauvijek vrijeme kad sam je viđao na svetlosti dana, prosto, očima kojima sam gledao sve ostale pojave vidljivog sveta. To viđenje trajalo je uvijek kratko (padanje zvezde preko ljetnjeg neba!), ali sada ne traje ni toliko, a bolje bi bilo da se ovako ne javlja uopšte. U najgorim časovima noći – a noć je bila uvijek zlo vrijeme moga života – biva ponekad da se javi nešto kao slutnja njenog prisustva.
Ne postoje četiri strane svijeta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ sam, ali u svijetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mjere i vidjela. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negdje pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda. I ja živo želim da podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi. Tako ostajemo dugo u tom bolnom položaju jednog započetog i jednog nerođenog pokreta, a ne znamo gdje smo ni na čemu smo, ko smo ni kako se stvarno zovemo. Ono što je živo i jasno u mojoj svijesti, to je naša želja koja je jedna. Po toj želji i znam da postojimo, ona je jedino što nas vezuje i sve što znamo jedno od drugoga.
U tom se položaju ne može izdržati dugo; iz njega vode dva puta: ili u potpunu nesvjest ili u buđenje.
Ovog puta se budim. Budim se u svijet svoga sadašnjeg života, znači: u svijet bez Jelene. Živim sa ljudima, krećem se medu predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove.”
Ivo Andrić
