Kad si mali, odnosno kad si još dijete, misliš šta ćeš postati kad porasteš. I baš nikada, nikada ne zamišljaš da će sve biti naopačke. Nikada ne kontaš da ćeš postati niko, nikada ne kontaš da ćeš biti običan. Uvijek nekako vidiš sebe u savršenom životu. Gdje je sve baš onako kako si zamišljao i želio.
Kao ti si djevojčica i hoćeš da budeš doktorica kad porasteš. I da imaš divnog muža. Koji je zgodan, pametan i bogat, koji te pazi i voli. I djecu da imaš. I da na odmor ideš na more koje je ljepše od svih mora na svijetu. I da imaš psa. I divnu, najdivniju kuću. Ili hoćeš da budeš manekenka. Pa da ti svi zavide na ljepoti i bogatstvu. I da imaš hiljadu haljina. I bar stotinu bundi. I jedno dvije hiljade pari cipela. I Zdravka Čolića za momka.
I bez obzira na sve tvoje detaljno isplanirane dječije snove, život radi šta mu je volja. Mislim, možeš se ti truditi, ali nekako sve ima svoj oblik i boju. I bez obzira na sve, sve ispadne nekako. Ali, uglavnom ne baš onako kako si zamišljala.
Stigne te u nekom preciznom trenutku. Spoznaja. Možda se sjetiš tih dječijih snova. Ili ti jednostavno realnost trenutka u kome sada jesi postane razlog da ih se sjetiš. Pa ti bude smiješno.
Nije da te život razočarao. Daleko od toga. Dobro si porasla. Nego onako, više se smijući poredaš gdje si naspram onih snova. I nekako se smiješ. Jer, naposlijetku nikada ne gubiš nadu da će biti dobro. Sve. Jer vjeruješ da osmijeh liječi više nego suza.
Poredaš poraze. Poredaš pobjede. Poredaš apsurde. Pogrešne frajere koje si ganjala. One još pogrešnije koji ganjaju tebe. Možda imaš kredite. Možda nemaš svoju kuću. Možda imaš muža koji te nikada i nije pazio. Možda uopće nemaš muža. Možda želiš djecu, a ne možeš ih imati. Možda imaš posao koji mrziš. Ili možda uopće nemaš posao. Možda imaš višak kilograma. Podbradak koji mrziš. Možda te mrze jer si lijepa. Možda imaš oženjenog ljubavnika. U koga si počela da se zaljubljuješ. Ili možda silno želiš da se zaljubiš. Ponovo, jer nisi već dugo, dugo.
Kad nešto imaš, onda možda hoćeš nešto drugo. Nije da se žališ. Ili se žališ onako pomalo. Realno. Nije ti loše ispao život. A opet, smiješno ti kad se sjetiš. Šta si sve sanjala kao djevojčica. Ako radiš, hoćeš da ne radiš. Ako ne radiš, hoćeš da radiš. Ideš na abortus. Ideš na umjetnu oplodnju. Udaješ se. Razvodiš se. Varaš. Ne varaš. Imaš crni kaput. Hoćeš smeđi.
Jesmo li porasli i postali ono što smo htjeli da budemo kad smo bili mali? Ma nekako možda pomalo i jesmo. Ali opet, nikada nisam sreo dijete koje je željelo da vara svog supružnika kad poraste. Ili ono koje je silno željelo da postane nezaposleni veterinar. Kad smo bili mali, imali smo tačno izdefiniran odgovor na to šta će nam život biti. Sad kad smo kao veliki u biti nemamo pojma kako da definiramo šta nam je.
Jer, sad smo porasli, nismo ispunili baš sve dječije planove i snove. A trudimo se. Mislim, nije da se ne trudimo. Ali nekako ni Zdravka Čolića na vidiku, a ni ormara velikog da smjesti hiljadu haljina i još najmanje stotinu bundi.
