Dok griješ arterije mojih usana svojim uzdahom i spajaš linije naših dlanova, možeš li mi odgovoriti, da li stvarno vjeruješ u koincidenciju? Ti misliš da me poznaješ, a ja čak i poštu dobijam pod pseudonimom, na adresu koja nije moja.
U isto vrijeme, moj život otkucava u tri države. Da li znaš da na jednom od tri pasoša, ime uopće nije moje, a putovala sam s njim. Znaš li kako je to moguće? Koje ime sam dobila po rođenju i da li ga imam trenutno u svojim dokumentima? Da li se imena u indeksu i na ličnoj karti poklapaju?
Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled, jer ako vjeruješ, velike su šanse da narednog puta kada se sretnemo, uopće neću ličiti na ovu sebe. Ne znam akcentirati ime koje su birali moji roditelji. Pola akreditacija koje imam nose imena mojih djevojaka iz priča. Mijenjam se svakog časa jer želim postati djevojka iz mog romana, koju sam poprilično jasno opisala na 826 stranica prve knjige. Ličimo. Imam hrpu bezazlenih želja, koje želim ostvariti i koje mi uopće nisu bitne, ali želim, jer ideje ne padaju tek tako na pamet. Zaljubljena sam u svoj odraz, obožavam satima buljiti u sebe, kao i ti, dok plešem uz pjesmu od Fergie, pod svjetlima želje da budem tvoja.
Često sanjam stvari koje će se dogoditi i ti si iznenađen jer se to dogodilo, a ja sam bila svjesna da je to taj dan, onoga časa kada je počeo tvojom porukom. Vjeruješ li u slučajnosti i da li i dalje misliš da me poznaješ? Jer ja sam sigurna da ne znaš ni moje ime.
Piše: Ela Ždero / Ženski.ba