Nemoguće je zamisliti život bez roditelja kada su oni još tu. Dok sam ih imala, gurala sam ideju o njihovoj smrtnosti u neku kutiju podsvjesti.
A bila sam zaštićena i ušuškana. Nisam kuhala do 36. Kvarove po kući su otklanjali samo tata i djed, majstori su bili nepoznata kategorija. Račune su plaćali oni, kad ostanem bez kinte, dodavali su mi da preživim mjesec. Ja sam prototip najomraženije osobe u Srbiji – one koja živi s matorcima i kada klinci počnu da joj persiraju. Nisam to planirala, tako se desilo.
Onda su za nekoliko godina umrli svi – djed, baba, djed, baba, tata, mama. Probudim se ujutru, preživim. Da ne povjeruješ. Prolaze dani, nisam gladna, skuham prvu pravu supu k'o maminu, kuća nije u haosu. Prođe mesec, platim račune. Krene čarobni niz kvarova, uvijek više od tri. Za neko vrijeme uspijem da napravim bazu majstora koji dobro rade, a ne deru. Rješavam neku birokratiju koja na početku izgleda kao lov na vještice. Nemam utisak da sam sve te stvari učila iz početka, jer sam njih gledala cijeli život kako ih rade. Možda samo nijanse.
Na primjer, kada majstor za cijenu kaže “ma lako ćemo za pare“, učim da to znači “oderaću te na kraju“. Zato uvijek unaprijed insistiram da mi kažu cifru.
Kada ne mogu da dođem do ljekara i pregleda za sebe i svoje dijete, ne pribjegavam više sistemu “ko i svi regularno, pa me zajebu“, već pronađem način da to bude sutra.
Ukratko, operativne stvari od kojih je život sastavljen bez mame i tate me nisu ubile. Ojačale jesu. Možda me pomalo ogrubjele. Idemo dalje.
Sjećam se da sam jednom prilikom ostala zapanjena maminom rečenicom: “Kad ti umru i mama i tata, više nisi isti.” Ona je iz svog malog grada otišla da se školuje u veliki kada je imala 16 godina. Od tada nije živjela sa svojima. Udala se u 21. Viđala ih je kad ode do njih ili oni dođu u posjetu nama. Umrli su kada je bila na pragu 50. Nisu joj pomagali, nije osjećala njihovo prisustvo, mirise, nisu zajednički donosili odluke niti bili upućeni u njene borbe. Razmišljala sam tada zašto je izgovorila tu rečenicu.
Sada znam.
Nešto u vasioni se promijeni. Ne znam kako to da objasnim. Kao da kada zalazi sunce, zađe samo polovina. Kao da ukus lazanje ima samo ukus kora. I miris kuće postaje nov. Znaš da je tvoj i lijep, ali nije onako spokojan. Polovina svega što ti donosi mir i sreću, onaj osjećaj da će sve biti u redu…to nestane. Učiš da živiš tako polovičan, to je u redu. Učiš da kada ti je teško i neko te napada ili boli, nemaš gdje da se skloniš. Učiš se da živiš bez jedinog istinskog zagrljaja u kojem možeš da odahneš, u kom nestaju svi problemi. Tu, gdje zaspiš k'o dijete.
I još nešto. Važna stvar koju naučiš je da kada procvjeta prvo drvo na proljeće staneš ispod njega i udahneš duboko. Da budeš srećan, jak, pravičan, pametan, lijep. To su oni u tebi. Miris proleća i novog početka.
Izvor: Noizz.rs