Da sreća i zadovoljstvo nisu u metropolama i modernom načinu življenja, već u harmoniji sa sobom i prirodom, dokazala nam je Sanja Ribić – Milivojević, kako svojim dosadašnjim životnim putem, tako i hobijem kome se posvetila i koji je na predivan način materijalizovala. Time je i nama na uvid dat argument kako je djelo ljudskih ruku u kome je satkana ljubav, harmonija, priroda – može biti jedino produkt osobe koja zna šta želi i tim putem smjelo i ide.
Naime, Sanja svojim vrijednim rukama pravi predivna ogledala koja su spoj korisnosti i umjetnosti, a sa njima ćemo se upoznati tako što ćemo se upoznati sa Sanjom.
U našem razgovoru sa Sanjom otkrivamo jednu predivnu zanimaciju i prevagu prirode nad betonskim okruženjem. Da bi bolje upoznali našu sagovornicu, zamolili smo je da sa nama podijeli svoj dosadašnji životni put, odnosno da nam i svojim primjerom prikaže kako je povratak prirodi jedan od putokaza prema srećnom životu:
“Rođena sam u Tuzli .Tuzla, grad soli i uglja, je moje djetinjstvo i moja mladost. Početkom devedestih odlazim iz Bosne, prvo za Srbiju a zatim u Njemačku, gdje sam se i udala za ljubav svog života. Već u poodmakloj trudnoći, umjesto u Australiju ili Ameriku kao većina mojih sunarodnika sa privremenim boravkom u Njemačkoj, riješili smo da se vratimo. Ubjeđena sam da nismo pogriješili jer smo roditeljima priuštili divnu starost, a djeci lijepo djetinjstvo. A ja sam svoje mjesto pod suncem našla u Laćarku, nadomak Sremske Mitrovice.
Uloga majke Selene i Budimira, i uloga supruge pored muža kojeg obožavam, su ispunili dobar dio mog srca, ali uloga domaćice vremenom me je činila neraspoloženom. Prije braka sam u svakom momentu znala ko sa sam i koliko vrijedim, ali sam se kao i mnoge druge žene, predala potpuno porodici i zaboravila svoje snove. To ni u jednom trenutku nije bila moja odluka, to se jednostavno desilo i kako su djeca odrasla i krenula svojim putem, ja sam ostala sama sa svojim mislima”.
“Ljubav prema kamenu nosim od rane mladosti”
“Osjetila sam se bespotrebnom, a znala sam da toliko toga imam još da dam. Odlučila sam da unesem promjenu u svoj život i osjećaj je bio izvanredan. Ljubav prema kamenu nosim u sebi od rane mladosti. Kao dijete su me fascinirali komadi kamene soli, koje ne znam da neko od Tuzlaka, nije imao u svojoj kući, pa do izloženih eksponata ruda na RGF-u, koji kao da su prkosili svojom prirodnom ljepotom iz ormara cjelom dužinom hodnika. Odlascima na Jadransko more, ta ljubav se širila i na šarolikost morskog dna, kamene oblutke, raznih olika i boja, pa do školjki i kućica morskih ježeva.
Romansa sa pravljenjem ručno rađenih ramova za ogledala
“Moja romansa sa pravljenjem ručno rađenih ramova za ogledala, samim tim nije duga, ali je veoma burna- Zavoljeli smo se ti moji ramovi i ja, tako da mislim da se više nećemo rastajati. Prvo ogledalo, koje napravih, sam slikala i objavila fotku na Facebook-u. Javilo se mojih prijatelja u velikom broju, oduševljenih onim što su vidjeli. Dadoše mi nesebičnu podršku, izraziše želju da i oni u svom domu imaju takav detalj, što je meni bilo dodatno ohrabrenje, tj. vjetar u leđa. Tako da već sad, na godišnjicu mog dizajnerskog rada, mojih ogledala ima u raznim djelovima svijeta.
“Materijal za moja ogledala se nalazi svuda oko mene”, navodi Sanja i dodaje: “Potrebno ga je samo prepoznati, sagnuti se i uzeti. Obronci Fruške Gore su nadomak moje kuće, tako da često provodimo vrijeme u šetnji, a ljepoti njenog kamenja je teško odoljeti.
Kako su to krupniji komadi, kada ih složim i polijepim, ta ogledala mi izgledaju nekako jaka, kao stvorena za muškarce, pa ih ja tako i zovem – Muška ogledala od fruškogorskog kamena i Ženska ogledala od kamenčića i školjki.
“Svaki tren u životu i osjećanje su unikatni, pa tako i svako moje ogledalo”
“Ja svoja ogledala izrađujem polako i strpljivo. Vrijeme izrade zavisi od inspiracije, oblika i veličine ogledala, a bogami i od raspoloženja. Moja ljubav prema umjetnosti, moje misli, osjećanja nalaze se u svakom mom ogledalu. Svako ogledalo je jedinstveno, ručno urađeno. Samim tim da bi ogledalo zračilo u punoj svojoj ljepoti i ja moram biti dobro raspoložena dok ga pravim. Svaki kamenčić, jež ili školjka su unikatni. Svaki tren u životu i osjećanje su unikati, pa tako i svako moje ogledalo. Sve i da želim, ne bih mogla da napravim dva ista.
U izradi ogledala prijateljima koristim i riječne kamenčiće i škojke. Želeći da imaju nešto sa naših prostora tu svoju želju ispunjavaju ogledalom u koje je ugrađeno nešto njihovo, neki kamenčić iz naše domovine, kamen iz rodnog im kraja. Moji prijatelji su me ohrabrili da je to što radim prava stvar i hvala svim mojim prijateljima po bijelom svijetu, koji su prepoznali vrednost i neobičnost u mojim ogledalima. Pored mojih prijatelja, moj rad su vidjeli i ljudi u medijima, prepoznali da on ima vrijednost, tako da su moja ogledala zavidno medijski ispraćena.”
“Život je onakav kakvim ga sebi napravite”
Za kraj smo zamolili Sanju da pokuša povući paralelu između života koji je napustila – u modernom okruženju, naspram sadašnje posvećenosti prirodnim aspektima života koji su se, između ostaloga, odrazili i u njenoj kreativnosti
“Život je onakav kakvim ga sebi napravite, pa tako i život na selu. Mi nismo tipično seosko domaćinstvo, nemamo stoku, veliku baštu i sl. jer moj muž je kamenorezac, radionica nam je u sklopu domaćinstva tako da je i moje dvoršte puno kamena. Tek nedavno sam uspjela da se posvetim voćnjaku i maloj baštici u kojoj se trudim da odgajim organsku hranu. Djeca su zavoljela prirodu i životinje i učimo ih da nije važno gdje živiš, već kako živiš. Ljudi su svuda ljudi, bilo da su na selu ili u gradu. Život u maloj sredini je mnogo smirenijii, u njoj je mnogo lakše gajiti djecu. Tu ima i više prostora za kreativni rad.
Jako volim ovo što radim i osjećam se odlično. Bilo bi lijepo kada bi sve žene, kada i ako dođu u fazu nezadovoljstva sobom i životom koji žive, bacile tablete za smirenje, prestale da krive druge za svoje nezadovoljstvo, i zavirile duboko u sebe, otkopale one snove i kreativnost, koju su godinama zatrpavale tako što su ispunjavala želje ljudima oko sebe, našle ponove sebe, pogledale se u Srećno ogledalo i rekle: JA JOŠ MOGU, JA JOŠ VREDIM!, i krenule u akciju.
Ogledalo je inače simbol istine, mašte, stvaralaštva, veze sa podsviješću. Po tumačima snova sanjati ogledalo znači potrebu za suočavanje sa sobom, a u mnogim kulturama ogledalima se pripisuju magična svojstva, pa ih čak smatraju i moćnim sredstvima za koncentraciju energije. Savremeni čovjek rijetko misli o moći ogledala, a meni je data moć da se još jednom ostvarim, sad kao dizajner ogledala od kamena.”
Bilo je u Sanjimom životu i poezije i proze, sastanaka i rastanaka, bure i bonace, a onda su došla ONA! Sanjina ogledala! Došla su, da bi Sanja utkala u njih ljubav koja se roji, talenat koji čeka, i da bi im podarila sreću u kojoj Sanja pliva. Zato su to Srećna Ogledala. Ona su došla samo zbog nas, da bi smo uživali u čaroliji i ljepoti i došla su zbog ove Prve samostalne izložbe. Došla su i zbog ostalih izložbi koje nestrpljivo čekaju Sanju po cijelom svijetu ona im maše i kaže: Evo me, spremna sam. Stižem!
Sanjina prva samostalna izložba bila je 2015.god. u Carskoj palati u Sremskoj Mitrovici, zatim su usledile izložbe po cijeloj Srbiji i regionu, a magija Srećnih ogledala proširila se i izvan granica. Priliku da se ogledaju u Sanjinim ogledalima imali su i Bečlije u Palati Palffi. Iskreno se nada da će i svojim tuzlacima uskoro predstaviti svoj rad.
„Umjetnost mi je otvorila dušu i dozvolila da iz nje izađe ono najljepše, ljudsko, a kao odgovor na to, dobila sam najljepše ljudske osmjehe koje gledam na izložbama Srećnih ogledala.“
Autor
Selena R:
