Ne kažu džaba da je komšiluk važniji od familije. Takve uspomene nosim iz ranog, ratnog djetinjstva i evo ponavljam gradivo u zadnjih godinu dana i malo jače.
Svi se mi u našoj zgradi, na broju 10 u Proviniciji, uljudno pozdravljamo, nasmijemo se jedni drugima u prolazu i čestitamo praznike, ali kad uporedimo to s odnosom koji su naše bake, nene, djedovi, roditelji imali sa svojim komšilukom, malo je reći da je smiješno.
U zgradi, pa i u cijeloj ulici u kojoj sam provela djetinjstvo, svi su se „pazili“. Dio komšiluka je bila stara, uhodana, prijeratna ekipa, a dio su novi ljudi koji su tokom i poslije rata došli živjeti u Rudarskoj ulici.
Na broju 11, na prvom spratu živjela sam ja s roditeljima, baka i mamin najmlađi brat u prizemlju i mamini dalji rođaci preko puta njih. Nemate pojma (zapravo neki sigurno imaju) koliko se dobro osjeća dijete kome porodica, srcu najdraža familija, drugari, sjajne tete i čike žive u jednoj te istoj zgradi. Ne morate izaći ni pod vedro nebo da bi došli do dragih ljudi.
Sjećam se dječije graje kroz stubište kad ujutru krenemo lupati jedni drugima na vrata k'o poziv da se idemo vani igrati. Divna li je uspomena i miris kafe koja se kuhala u jednom stanu i nosila u drugi, jer komšinicina džezva nije bila dovoljno velika da se iz nje posluže sve tete koje su se skupile na popodnevnoj kafi. Kad se prehladim, uvijek je u nekom od kuhinjskih ormara bilo čaja protiv kašlja za mene, a moja baka je znala dati posljednji slatkiš iz svoje kuće tužnom djetetu iz komšiluka, iako bi se ja ljutila jer je dala „moj“ slatkiš.
Iako sam imala tek nekoliko ljeta, neizbrisive su i uspomene iz ratnih godina. Jasno se sjećam slike: moj tata, čika Brano, čika Zoka i čika Ilija sjede ispred ulaza u zgradu, za improvizovanim stolom, sklepanim od dasaka od nekog starog kredenca ili čega već, i puše jednu cigaru „u krug“, jer više nije bilo. Povukoše po dim i čekaju žene, čuvaju po jedan dim i za njih.
Mahala mog djetinjstva
Sirena za uzbunu je zvučala manje strašno među komšijama, kad se skupimo svi u veš-kuhinji. Mi, najmlađi nismo kontali zašto odrasli imaju taj neki nevidljivi grč na licu, ali osmijesi, koji su izbijali ispod tog grča, pa makar i nazor, govorili su da su sretni jer smo svi na broju. Nikome nije bilo važno ko se kojem Bogu moli, bitno je bilo da smo jedni drugima tu, da se nađemo. Podjednako su se svi brinuli jedni o drugima kao i o svojim braćama i sestrama i njihovoj djeci koji su bili daleko. Brinuli su se, ali i proživljavali skupa najteže trenutke i one rijetke svijetle i sretne u tom periodu.
O pričama iz komšiluka koje su mi pričali roditelji bi mogla nadugo i naširoko pisati, skoro kao da sam ih i ja sama doživjela. Uvijek sam im pomalo zavidjela kad kažu da je u zgradi od 12 stanova znalo živjeti i po 40-toro djece. Odmah sam to preračunavala u ogromne ekipe za igranje raznih igara i žarko željela da je i nas više nego ono 10-tak koliko nas je ostalo kada sam ja bila mala.
I gledam današnju djecu koja nemaju pojma šta znači isprljati se u blatu, „preživjeti“ ukor komšije s drugog sprata, a da se roditelji odmah ne pobune ili razbiti komšijin prozor i smišljati opravdanje.
Ja više nisam dijete, i u svom sadašnjem komšiluku imam nekoliko istih ovakvih kao ja. Nisam nikako mogla dozvoliti da i dalje samo prolazimo jedni pored drugih na stubištu uz pozdrav i osmijeh.
I nemate pojma koja je sreća imati ih u „svom timu“, a jedni drugima smo, kako bi naš narod reko, na vratima. Više nisam dijete, ali obožavam pretrčati na kafu kod prvog komšije u čarapama, da se zaboravim javiti ukućanima. Isto to sam radila i kao mala. Znala sam dobiti i batine zbog toga, a danas samo dobijam prijekorno pitanje preko telefona: „Pa dobro, gdje si ti?“. Više nisam dijete i ne igram se u pijesku s drugarima iz komšiluka, ali dijelimo i lijepo i ružno, izlazimo skupa, dangubimo…
Školske i poslovne obaveze nas svakodnevno vode svojim tokovima, ali je neprocjenjivo imati njih i „Jesi li se umorila? Hoćeš kafu ili da jedeš?“ od njihovih roditelja nakon napornog dana.
„Paziti“ se s komšilukom znači odabrati da imaš još jednu familiju. Ja sam svoju odabrala!
Autorica: Damira Ibranović
