Ne tako davno svoje probleme rješavala sam grozničavom kupovinom odjevnih predmeta koji mi u većini slučajeva nisu ni trebali.
Sreća u cijeloj priči jeste da nisam bila sama, imala sam pomoć drage prijateljice – radne kolegice. Nas dvije bi nakon napornog radnog dana žurile u obližnje jeftine prodavnice tzv. azele, harije i second hand – ove i naravno na nezaobilazni buvljak kako bi za što manje novca mogle da kupimo što više nepotrebnih stvarčica kojima ćemo da zakopamo sve probleme ovoga svijeta. Kao izgovor koristile smo otrcane rečenice u koje ni same nismo vjerovale kao: „ovo mi je baš nedostajalo“, „košulja će se uklopiti sa hlačama koje sam kupila“, „haljina ide uz cipele, torba uz kaiš, šal uz šešir i rukavice…“ i tako u nedogled.
Često se naša kupovina znala pretvoriti u pravi rat oko neke majice ili male crne haljine koju bi izvukli iz gomile i upravo taj komad krpice trebao je da zadovolji dnevnu potrebu za bijegom od problema.
Od ukućana sam krila vrećice sa kupljenim stvarima, a na svako pitanje: „je li to nešto novo?“ odgovarala sam sa – „nije, samo to do sada nisam obukla“ što je donekle bilo i istina, većinu stvari koji sam kupovala nikada nisam ni nosila.
Da smo postale prave ovisnice shvatile smo nakon jedne prepirke oko obične tunike kada sam ja javno ponijela titulu škrtica-krpica. Bit ću iskrena, prozivka me nije uvrijedila, u tom momentu bilo mi je samo važno da ja tuniku zadržim kod sebe. I tako kako su nam se stvari gomilale u ormaru, slagali su se i razni problemi koji su tiho čekali da ih riješimo. Shopping koji je trebao da bude rješenje za naš stres, postao je jedan od problema koji nam je lagano zatrpavao um. Vrtile smo se u krug iz kojeg nismo vidjele izlaz.
Prosvjetljenje
Do neke promjene sigurno ne bi došlo da se dvojac iz priče nije razdvojio mojom promjenom radnog mjesta. Neko vrijeme održavale smo sedmični shopping, dok to u potpunosti nije počelo da blijedi. Do mog prosvjetljenja je došlo onog momenta kada sam shvatila da ja tapkam u mjestu, a da vrijeme nemilosrdno teče. Ormare sam ispraznila, nagomilanu odjeću podijelila, um pročistila i krenula u neke nove živote misije. Odjeća od moje prijateljice završila je na sličan način, ali i na onom istom buvljaku gdje smo nemilosrdno kopale (po nešto nižoj cijeni ipak je bilo riječ o trećem-četvrtom nošenju).
I danas se ponekad uhvatim kako se bez cilja zaputim u neki od tržnih centara i odmah to shvatim kao alarm koji upozorava na mogući stres ili neriješeni problem. Da bi razbistrila um, odem u obližnji restoran i pojedem čokoladni kolač – jedna osvisnost može biti zamijenjena drugom, pa nismo savršeni! 🙂
Ajša Mevkić (http://magicfactory.ba/)
