Tokom mog drugog mjeseca škole za medicinske sestre, profesor nam je dao nenajavljeni test. Bila sam uzorna studentica i lako sam odgovorila na pitanja, dok nisam pročitala posljednje: “Kako se zove žena koja čisti školu?”
Ovo mora biti neka šala. Vidjela sam je nekoliko puta. Bila je visoka, tamne kose, u 50-im godinama, ali kako da znam njeno ime? Predala sam ispit, ostavivši posljednje pitanje praznim. Prije nego je sat završio, jedna studentica je pitala hoće li se posljednje pitanje računati u ocjenu.
“Apsolutno”, odgovorio je profesor. “U svojim ćete karijerama sretati mnoge ljude. Svi su važni. Zaslužuju vašu pažnju i brigu, čak i ako je to samo osmijeh i pozdrav.”
Nikad nisam zaboravila tu lekciju. I naučila sam da se zove Dorothy.
